Samo da vam kažem

(Dnevna soba, ONA sjeda za sto za šminkanje – pred ogledalo, govori gledajući uokvirenu fotografiju na stolu) Naš susret… sasvim sami… spremni da ugodimo iznenadnim osjećajima. Nismo imali zajednička sjećanja, a odjednom smo postali stvarnost u prostoru ispunjenom potragom za preživljavanjem. Uzimao si mi vrijeme, a ja, obavijena strahom da ne mogu bez tebe, željela sam da zaustavim sve kazaljke svijeta, zauvijek zaustavim. Ali, nezaustavljive su, meni i svima.

Tik-tak, tik-tak i sve se mijenja, ostaje samo borba za puko preživljavanje i jedan srušen svijet tamo gdje sam mislila da su čvrsti temelji naše ljubavi. Tik-tak, tik-tak i poslije svega, ostao je samo hladan pepeo, potrošeno, prodano strpljenje oslikano na ovoj blijedoj slici (pokazuje ogledalo). Mijenjam raspoloženje u uglovima sobe tražeći udobnost na ivici samoće, a na ulici čujem otrcane riječi: “Dobra starka, mora da je garažirana.

Ah, ma to je ona što se pravi važna, k’o da joj je zlatna.” A ja samo obrgrlila ovaj povjetarac sreće koji u meni nanovo, svakodnevno budi ženu. Običnu ženu, koja nastoji skupiti krhotine jednog svijeta, jednog života i uz sve to ostati žena koja cijeni sebe i želi da živi, da istinski živi ovaj jedan život koji joj je dat, da ne odustaje od ljubavi, da, uprkos svemu, još traga za njom, vjerujući u njenu moć, ali život svakodnevno razbija iluzije.

Mučenici s diplomama, čopori lopova u skupim autima, oženjeni jadnici impotentni u glavama žele da dohvate ovo tijelo i njime liječe komplekse, nastale još sa suzama u majčinskoj utrobi. Grizu me sijenke noći na vrtešci života na ivici provalije i koliko god da pokušavam pobjeći, misli me ponovo vraćaju njemu. Nije zaslužio, znam, ali ostavio je neizbrisiv trag jer život mi je počeo onog trena kad sam se zaljubila. Zaljubila se. Zašto? Kako?

Eto, jednostavno…bio je baš lijep, ali talentovano glup, toliko glup da ga niko, ko jednom s njim progovori, nikad ne zaboravi. Nezaboravan … Znao je tako lijepo da priča, nisam vidjela glupost, ali ljepotu jesam i to jasno….samo ljepotu. Glupost sam polakoo otkrivala poslije. I danas je otkrivam jer je jedan od uspješnih, jedan od onih što lijepo lažu i smiješe se s plakata svako malo. Eto, u to se pretvorio onaj koji mi je kupio prvi poklon jednog davnog 14. februara.

Rekoh s njim je počeo moj život. Pa, jeste! Tad sam osjetila da stasavam, budim se k’o zora, da se kreće u meni neki šareni, plameni voz koji vozi do samih nebesa, čije su stanice čudesni svjetovi moje mašte, a putnici nose samo džinovske osmijehe izvučene iz čistine duše. Tako sam mislila. Mislila.

A nisam znala da najljepše želje neko drugi određuje i da mirisi ostaju poslije svakog pranja u rijeci života, kao što ne znadoh ni da samo tuga, ljubavlju prožeta, može biti beskrajna i da je nevinost dar u beskrajnoj pohlepi. Počela da živim tada, a sada me ne muči više ništa jer sad znam zašto postoje ljeto i jesen, a čemu služe zima i proljeće.

(Uzima torbu i traži nešto. ) Ovdje samo mrtvih ljudi nema…a ko zna, ne bih se iznenadila…

(Vadi cigarete.) Hm…(Podiže cigarete i govori.) Obavijena silnim uvehlim varkama, hladnim rukama još samo jeftine cigarete dodirujem. Ne snalazim se u raskošnoj izmrvljenoj stvarnosti; toplota još samo iz cigarete izlazi, a vedrina se samo u dimu osjeća. Utjeha i otrov, bijeg van poharane želje – neostvarene, čulo kojim osluškujem samoću, ponekad bježim od samoće… Jednostavno, sva utrnem kad mi ta čula kojima čitam vlastitu samoću nedostaju.

(Nastavlja nervozno tražiti. Sve nervoznije pretura stvari u torbi.)

(Vadi novčanik, otvara ga, obraća mu se.) Hmmm, ti ko stara usjedjelica, čekaš da te neko napuni. Sjećam se kada sam te dobila na poklon on njega (pogleda u fotku)…. Kad sam te opipala bio si pun nečega i pomislih: joooj i novac je stavio da mi se nađe u šopingu, kada u njemu (pauza) crvene, svilene gaćice… moj broj. On se zadovoljno smješkao, a ja odglumila stid. U njegovom pogledu sam vidjela da jedva čeka da iz obučem da ih on što prije skine. Da se ne lažemo, i sama sam jedva čekala.

Bio je centar mog svijeta i nije me razočaralo što u njemu nema novca, nije mi ni trebao jer…ako imam njega, imam sve. Tako sam mislila, a tad sam te i imala (okreće se fotografiji) i život imala. I uprkos praznom novčaniku, bila sretna. I ti si bio sretan sa mnom dok je novčanik bio prazan, a kad se napunio u političkom blatu u koje si se uvukao i dopao se sebi dok se valjaš u njemu jer su mnogi pomislili da si bitan i zaboravili tvoju pravu stranu, eee, tad više nisam bila dovoljno dobra.

(Vadi dioptrijske naočale) Čemu li vi služite? Samo da dobro vidim cijene, a bolje bi mi bilo da ih ne vidim jer kad vidim, moram se pridržati za rafove. Eh! (Vadi manji notes) Eh, i ti se napuni. Majko draga…more poslova, obaveza, termina i rokova: manikura, pedikura, epilacija, depilacija…sve moje obaveze, a sve za njega.

Još čujem komentare da previše trošim na sve te svoje pizdarije, a nisi znao (gleda u fotografiju) koliko to zna da boli, koliko da bude neugodno, ali sam bila uvijek spremna i lijepa za tebe. (Vadi uloške i dezodorans i neki parfem, koristi - šprica oboje, a poslije maše rukama, zajapuri se, ne dopada joj se miris. Poslije izvadi mali fotoaparat i gleda snimke) Jooj, zaboravila sam da sam fotografisala pokop tetke Zulejfe.

Jadna tetka, cijeli je život rintala u Njemačkoj i na kraju našla mlada, lijepa Švicarca. E, pa…neka…bar je oćeifila pred kraj života nakon silnog rintanja. Rintam i ja, samo ne u Njemačkoj i nigdje mlada Švicarca. Ma, ne mora biti Švicarac, ali da mi je nešto mlado, lijepo, snažno, da me ispuni u potpunosti. Ali neće mene to. (Obraća se fotografiji)…. (nastavlja tražiti) A, tu si (vadi puder, puderiše se) Koliko te tražim?!

Prije tri godine kupljen na rasprodaji u tržnom Shopping cetru u Beču, u ono vrijeme kad si (obraća se fotografiji) mislio da kao jedan od podobnih, novi političar, uhljeb u najavi, moraš svima pokazati kako vodiš računa o “boljoj polovici”, kako tvoja žena ide šoping obavljati u Beču da bi bila dostojna pratnja novog uhljeba.

A ja, naivna, uživala, vidjela nova, bolja vremena, vidjela te sposobnog i spremnog za ta vremena, vidjela nas zajedno u novom, boljem svijetu za koji ćeš se boriti na raznim dugotrajnim sjednicama, sastancima, zasjedanjima. Uviđavno na sebe preuzimala sve više obaveza, ne želeći te zamarati običnim, svakodnevnim stvarima. Pratila te na nekim prijemima ne znajući da je to samo fasada. Ee, luda ja. Ni sanjati nisam mogla da uz novi život ide i nova žena. Podobna.

(još nervoznije traži, vadi lijekove, maramice i paket kondoma,. uzima ih, posmatra): Ahahahah, istekao im rok prije godinu. E, pa….bar jedan sam mogla iskoristiti, bar jedan, ma nek ide sve u pm…(istresa sadržaj torbe i među stvarima nalazi upaljač i s osmijehom pripaljuje cigaretu. Pogleda stvari izbačene iz torbe): Fali samo stranačka iskaznica da budem kompletna, prava, talentovana glumica.

(Uzima fotografiju, posmatra je) Jedan život, neprekidna žudnja za srećom, neugasla želja da slušamo balada, a nikad ne budemo dio njih, da široko zavolimo sivilo ludih briga, čežnja da baš moj san postane stvarnost, da naše proljeće ne bude duh vremena sa blijedim slikama na ivici mutnog pijanstva sreće. Ali sve se mijenja pa i ostavljena žena.

Možda ti mogu biti zahvalna jer sam „opametnila“ poslije tebe i sada živim poštujući samo dva pravila: prvo je da sam uvijek u pravu, a drugo da se u spornim situacijama primjenjuje prvo pravilo, doslovno primjenjuje. (Spušta fotografiju) U ovoj zemlji korova, udavljene istine, hulja, propalica i lažljivih političara, koji siromašnim ovcama obećavaju da će ih zakon, koji oni kroje, i policija čuvati od drugih ovaca, samo ova dva pravila i mogu da vrijede.

U ovoj zemlji ne trošimo samo kad spavamo, zato mirno spavamo decenijama, samo su rijetki shvatili kako naprijed i zavoljeli vlast, pa su sretni, a stada mirno spavaju dubokim snom nevinih pravednika, mirno spavaju i tiho da se ni uzdah ne čuje. Leluja u polusnu tiha zemlja uz zvuk balade, otima se da ne postane njen dio.

I ja se otimam; ne želim da postanem dio svakodnevice, ne želim da se izgubim u ravnodušnosti mase, ne želim da postanem dio stada, neću da me besmisao svakodnevice upije u sebe, potopi, udavi. Hoću da dišem, da živim, da budem ja, nikome slična, nikome dužna, ničija...svoja, samo svoja.

Napravila sam krug oko sebe, nevidljiv, a čvrstih, nesalomivih ivica, i strpljivo živim u njemu, živim od nježnosti vlastite suze koja beskonačno dugo šuti u mom oku, a kad bi plamen, koji bukti u meni, bar na trenutak probio krug i zapalio nježnost u srcima nepoznatih prolaznika – tužnih klauna, veselih dželata...kad bi...možda mi u jednom trenutku krug ne bi trebao, ali ja se očajno čvrsto još uvijek držim za njegove rubove, ne puštam, ali bez prestanka želim...kad bi...

Treba mi lavina treptaja, vjerovanje da nisam bila lažno milovana, da mi potvrdi život riječi one ciganke (gleda u dlan)...kako se zvaše – Fatima, Azra? Kako god. (Imitira romski naglasak, nasmije se) Daj da ti gatam, samo pruži desni dlan, hukni i sve ću da ti kažem. Kaže: ti si sretna žena, voljena, ali deverli glava svašta u životu predeverala i veliki, veliki problem imaš jer ne znaš nikako s parama. Ha, pogodi...čuj ne znam s parama! A ko zna, osim profitera i političara.

(Nastavlja romskim naglaskom): Vazda ganjaš neku pravdu, a imaš samo jednu drugaricu što te voli. Rasturila si prvu vezu, a čo'jek kog si „volila“ te ostavio. Eeeee, deverli ženo, opasno si u glavu bolesna bila, opasno bolesna u glavu. Pa žena zna bolje od ljekara... (Nastavlja romskim naglaskom): Dugo ćeš živjeti, ali se i napatit'. Bit će Bože, uzmi dušu, Bog je neće. Eee, i pravo će tako biti.

Do sada te neka sadaka čuvala od dušmana, a od sada petkom i utorkom nemoj raditi ništa, ni sa muškom nemoj leći. - Eh, ne naišao kakv mlad i zgodana... ma, da naleti, evo i sad bih, da ciganka ne zna (nasmije se) (Nastavlja romskim naglaskom): Kad prvi akšam padne, nemoj da ti na um svašta pada, nemoj svašta da radiš pa ćeš se možda i obradovati. Moram ja tebi karte otvoriti i grah prosuti i tad ćeš mi platiti, a ovo halal od mene, ne treba novac, samo gorke riječi i tajne nikom ne govori.

Eto, pa vjerujete li da me pročitala. Ma, žena zna bolje od naših ljekara, a ne traži novac. Zaključci joj bolji od skupih specijalističkih pregleda, a njoj sam jedva nešto tutnula u džep gledajući joj zelene oči. Pomislih tad: zar smo, zaista, na ovaj svijet došli da se patimo mislima da smo od drugih bolji zbog rase, vjere ili spola.

Umjesto da se gledamo u uči, da čitamo duše jedni drugima i po tom se mjerimo, pa da svi umjesto ciganske odjeće vide odsjaj sreće, dobrote i dobre namjere u zelenim očima ciganskim, da umjesto ciganskog akcenta, svi čujemo šapat duše iskrzane udarcima jakog vjetra realnosti, a ipak tihe, čiste i dobronamjerne. Ljude treba po očima cijeniti; možda oči ne vide što je bitno, ali se samo u njima oslika ono što je bitno.

Bistri se žeđ u meni, ona žeđ da zakuca neko na vrata i prostački kaže: sad ću te obljubiti. I, znate šta, kad bi bar...kad bi bar to bio neko ko se ne boji raširiti moju haljinu, ko se ne boji da mi krv uzburka i zatalasa do gušenja od sreće i zadovoljstva. I ne bi mi bilo briga je li noć ili dan, je li utorak ili petak, samo da dođe Gost, da ostane, da bude i ostane lopov koji na ivici tvrde buke otima iz mene sve zablude, uzima život i rasipa ga u vjetar što se vrti.

Dala bih mu šansu, neka se potrudi da napravim od njeg sretnika. Mislit ću ono što on misli, govorit ću ono što on želi da čuje, skrit ću svaku njegovu mahanu, ne vidjeti je, ne prepoznati.

Ne treba se truditi da ih sakrije, neka bude neoprezan dok me opija riječima i dat ću mu svaku svoju fantaziju, pretočiti svoju maštu, pustiti ga da se useli u moju glavu po cijenu da me osramoti riječima da sam greška sa ožiljcima na srcu, da sam kurva u njegovoj blizini, da sam... sve sam to već čula i nije me briga... žena, greška, ožiljak, kurva, mašta u krug čvrsto zatvorena – sve sam to bila i opet bih bila da pokuca Gost.

(kratka pauza, osvrne se): Pa ja sam potpuno luda, šta ja to pričam.... A zato i ne bih? Jesam li to ja ili želim da kažu da sam svetica? Ha! Svetica… Svetice su kukavice, i sveci. Boje se života, boje se smrti, boje se tame i užarene svjetlosti. A možda opijeni dočekuju svitanje zvukova u snu. Ipak, boje se… Boje se izgovorene riječi, čak i one neizgovorene, svih riječi koje liče jedna da drugu kad se zakotrljaju u bijesu zaprepaštenih misli, obojenih koncima bez reda, koncima u čvor spletenim.

Kad se ti čvorovi strmoglave u naše trenutke, izjedu toplotu dodira, da čulno putovanje u beskraj ostavi rascjepkano u mutnom sjećanju. Pristaju li sveci i svetice dobrovoljno na to? Kako vole sveci i svetice? Osjećaju li se kao mi, uživaju li u ljubavi kao mi ili je njihova ljubav drugačija? Imaju li oni pi i qu kao mi obični? I koji je smisao postojanja pi i qu? Zašto smo time opsjednuti i zašto se sve vrti oko pi i qu, bolje reći oko qu?

Može li pi shvatiti da joj qu nije potreban, da ne poludi čim ga vidi i da tako dokaže qu da i ne bi bio neki qu da oko njega nema toliko pi. Mnogo je blaga skriveno u zatvorenim vratima; oganj rasipa dijamntsku rosu, ali qu ne kuca, ne zna reći hvala, ne ostaje tu skriven u mirisu života, u ogledalu iz kojeg je nastao, a pi se, ipak, pravda, baš kao i svaka pi koja se pravda zbog prisustva qu u njenom životu nakon nedostajanja savršenih dodira, kišnih kapi suhoj zemlji.

Ozarena, neobuzadana, bez osjećaja za grijeh, ipak zna da će doći trenutak kajanja je qu uvijek na kraju pokaže da je običan, beživotan i mlitav, ali dovoljno odvažan da odgurne pi kao okrnjenu pahulju, iznenada neželjenu jer na svijetu ima još dovoljno pi koje čekaju u beskraju života.

A život ne čeka, i oni uzdrhtali leptiri iznenada bježe, nestaju jer znaju da je sve bilo obično, svakodnevno poigravanje, životna igra kad pi napušta ivice svog kruga i žedna ljubavi daje svu ljubav jer je u trenutku zaboravila davno naučenu lekciju o tome da qu ne voli ljubav, da od ljubavi traže spas, da od nje bježi, da u životu qu od ljubavi ostaje samo jedan trag – hvaljenje da je bio i s tom i tom pi. A šta od svega dobije Pi?

Žedna i zarobljena u zlatnom ramu ogledala, ustreptala starim željama ponesena, cvokoćem riječi uvehle od bijesa za odlaskom u slobodu bescilja, uzdrhtala treperim nad još jednom šansom da mi se desi ljubav, da se javno desi, da javno vrištim volim gaaa, da gradom pronesem jastuk uvaljan od naših glava, da se ogrnem čašafom punim naših mirisa i sokova radosti, da bez otpora srama trčim ulicom i vičem: on je tu, volim ga, voli me, da bjesnilo moje sreće pređe i na druge dok sa svih izloga i u ehu koraka odzvanja njegov glas: volim te, bebo.

I šta poslije? Jeziva hladnoća buđenja… u svijet se vraća davno naučena lekcija uz iskrice krivnje zbog spoznaje da sam opet krenula pogrešnim putem, a na pogrešnom putu su sve stanice pogrešne. Budućnost uvijek čeka sadašnjost. Pogrešan put je kao i svaki…bez odmarališta obojenih bojom neba i cvijeća. Moj put me nikad neće podsjetiti na to šta je unutarnja mirnoća, nikad. Na svom putu vidim samo zaprepaštena lica naslikana čekanjem životnog preokreta.

Ništa od nas ne zavisi, mi nemamo moć da zaobiđemo prečicu prema dnu. Gomile na peronima ne nose prtljag sreće, natovareni su jebenom, prosječnom pohlepom za boljim životom. Mržnja i apsurd su karte za vožnju, a putem se tka priča bijede, straha i boli, siromašnog ponosa, a vožnja brza i kratka, vodi direktno do jebenog prosjeka. Vjera i ideologija prskaju po nama opijum, a mi ga halapljivo udišemo postajući ovisnici o mučnim emocijama koje ispare za tili čas.

I za praznike, pune gozbe, za trpezom ne sjedi genijalnost, nego blještavilo šarene svjetlosti ispire i razliva naše mozgove ne dopuštajući nam da se zaustavimo i vratimo na pravi put. Ili da se zapitamo koji je to pravi put. Koji je pravi put? Čula zure čekajući bljesak, znak da se događa nešto na sceni života. Glavna sam uloga sa mnogo šaptača, bez ijednog kaskadera koji će me zamijeniti u opasnim scenama života.

A život… pa to je obična naša potreba da dokažemo da možemo živjeti kakve god nam karte ponudi. Prihvatamo te karte bez riječi bilo da su u zlatnom ramu vlastitog kruga ili u beskraju slobode. A sloboda?! To je ukleta riječ. Na ćilimima mezarja i grobalja mrtvi čuvaju stražu ka vječnosti. U tišini čuju naša srca, u mraku vide naše stope. Ne traže odanost ni sjećanje, samo da se ne ponovi život bez slobode. I svakog trena čujem njihov vapaj da nas ne bude stid što smo živi.

Osluhnite, čut ćete i vi budete li znali slušati. Preklinju da se ne krijemo iza zastava kojima mašemo teturajući ka moralnom ponoru, da ne urlamo himne okićene nacionalizmom i patritizmom, pijani vjerom i ponosom sto mrzimo drukčije od nas. U temeljima samoće je zagrljaj strpljivosti i tako strpljeni i skupljeni više se kolebamo da svom egu otmemo vrijeme iz pohlepnih očiju.

Sloboda civilizacije nije ništa nego lični interes, a svako saosjećanje je prašina skupljena na strunama mržnje i pohlepe, koja iz dubokog bunara odjekuje tražeći poklone i hvalospjve da poletno o nama svijetom slobode kruže. Čeprkajući po svojim mahanama, tražeći zlo u tami vlastitog bića, upoznala sam bezimene vrline, za kojima sam neumorno tragala tek kad sam se potpuno stropoštala. Otvaram svoje rane i razdražljivo gledam u zagonetke.

K’o uvehli list među mojim prstima, k’o staklo polomljene čaše, moje uspravno lice je samo mrva, nagovještaj djevojčicinog osmijeha. (zvoni mobitel, javlja se): oooooo, draga, baš mislim na tebe, dva dana te nisam vidjela ni čula. A, majstori, renoviraš stan?! (prevrće očima) i, naravno, biraš novi namještaj. E, pa, blago tebi! (smijeh) Važno je znati dobro se udati. Je li? Haha, sjećaš li se kad si rekla da na ilovaču miriše, a smrtovnica mu iz džepa viri. Hahah!

Prošla su vremena ljubavi, sad se od njegovih para živi (smije se), a i star je, neće te pohabati za mlađeg. Ma, šalim se, znam da ti čuvaš njegov ugled. Šta? Zaustavio te mlad zgodan saobraćajac? Opaa, i nisi htjela reći čija si žena? Tražio da duvaš? Hahaha! Jesi li platila kaznu? U naturi? Pa, ti si, zbilja, kraljica…udata za ministra, a uz njeg imaš jednog oženjenog i jednog slobodnog i još cajkane tražiš. Šta se desilo s tobom? Mijenjaš se? sad tražiš samo glupe i poslušne?

Pa, ženo, više se udaraš od pečata u općini. A ja? Mene ganja samo pjesnik u pokušaju. Objavio jednu knjigu i umislio se. Da je bar lijep, ali nije, nešto k’o tvoj muž (smijeh), a sve sam ulicom hoda, šešir nosi, a dinara nema. (pauza) Misliš? Hoćeš da čuješ pjesmu koju mi je posvetio? (pauza) Dobro, draga…uživaj! (završava razgovor) Neće da čuje pjesmu, nema vremena (imitira glas), ali ima vremena da se smije pjesniku. Pišulja obična!

Smije se na što sam spala, misli da sam toliko uspaljena da je i pjesnik za mene dobar. Kad sam je upoznala, opčinila me pričom o svom strahu od zaljubljivanja i neuzvraćene ljubavi, a vremenom je sve jasnija bivala njena potreba da ogovara, pravi konflikte, baca kost među ljude, likuje kad ogovaranje nekom život pretvori u grobnicu punu memle i nastavlja da baca sitno kamenje laži na ljudske sudbine.

Ne znam zašto, ali je ostala dio mog života, ministarka, što strahuje od neuzvraćene ljubavi (smijeh). Njena radoznalost fascinira… ili je to možda zavist, možda negdje još tinja žudnja za onim što do sad nije dobila, a silno je željela. Pokušava da je rasplamsa lutajući okolo, tražeći nešto drugo. Možda je zavist, možda i boli jer dok kopa po vlastitom pepelu žudeći, tražeći, budeći snove i neke stare ljubavi, možda samo jedno nije doživjela.

Sigurno joj niko nije napisao stih, sigurno joj nijedan pjesnik nije posvetio pjesmu. A meni je pisao: U crvenoj haljini, prelivena godinama, koračaš izazivajući metež u meni… Neoprezno zabadam pogled u tebe tražeći moja i tvoja čudesa… izlivena u borama, u rane natočenu ljubav, utočište odbačenih, potonulih, porušenih riječi: volim te… Ti si korijen iz kog izraste tren opijenosti, točak u razdraganoj čergi koja luta slobodna u nepoznato, perje bez kog let ne postoji.

Ne poznaješ moju drskost, niti ja tvoju ljutnju, ali poznajemo nijanse horizonta na kojem tražimo sreću. Ludi pjesnik, kao da je sišao s neke daleke planete, stao i začudio se, jednom mi je recitovao i ovo: Volim te jer si kao kometa misterioznog repa koji zauvjek ostaje u meni. Neću spominjati tvoje ime, od smole satkano, koje curi po mojim mislima i sakuplja pohabane želje. Rijeka ljepote protiče usnama tvojim i želim da se davim u tom drhtavom melemu.

Sunce izlazi da bi se divilo sjeni tvojoj, dok Mjesec ljubomorno čeka na red. Dođeš kao bljesak u sjećanje i krinke padaju s mog lica, dospijevam na mezar svoje besmrtne duše. I tako… jedino što vidim je ljubav, pa makar od siromašnog pjesnika. (uzima knjigu) I onda, jednom, otvorim zbirku, tražeći još ljubavi, hoću da slijedim te tragove, da se grijem na riječima posvećenim meni i šta nađem….

Nema me, pjesnik u svom svijetu, daleko, mene ni u tragu nema, pjesnik o svijetu, o nekim tamo ljudima, o politici… Ne o meni, o političarima!!! Pa, čime su oni zaslužili riječ, zašto o njima, a ne o meni. A nije ni čudo. Političari su junaci zlog doba, vladari duha vremena, okružuju nas sa svih strana, upravljaju svime, i našim dahom. Pa, o kome onda nego o njima!

Oni su nam u svakom trenutku spremni reći: ti to ne razumiješ, dublja je to priča, ne, ne, niste shvatili i tako do besvijesti, do spoznaje da ne možemo imati svoj stav, da je njihovo mišljenje jedini ispravno, da je smisao našeg postojanja da slušamo njih.

Dajemo im svoju energiju, odustajemo od svojih stavova (ako smo ih imali), dopuštamo da nam objašnjavaju šta se oko nas dešava bez potrebe da koristimo vlastiti vid i sluh, a potpuno nam je normalno da sve što radimo samo njima donosi korist, a mi slavimo njihovu korist. I samo ako se tako ponašamo, naš život vrijedi u ovom nevaktu. A oni nas čuvaju. Od koga?! Od ljudi iz drugog mjesta, druge vjere i nacije, drugačijeg sexualnog opredjeljenja. Daaa, čuvaju nas i dobro nam je, ne puca.

Štite nas kao ovce jer nas vole i ne daju da nam bude gore. A šta može biti gore?! Političarke! Kriju se u oklopu žena, majka kraljica, potpuno odvojene od ženskog svijeta i ženskog života…u svom neprobojnom balonu lebde iznad nas, gledaju s visine na žesku patnju, nemoćne i nezainteresovane da bilo šta dobro urade, a i kako bi kad ne razumiju i ne žele da razumiju.

A prave se da razumiju na prijemima i tribinama o ženskim pravima gdje proklamuju svoju odoru zarađenu na muci žene, seksualno ugrožene od svog gazde, obespravljene i ponižene. Njih ne zanimaju žene koje liježu gladne jer su posljednje zalogaje hrane dale djeci, ne traže za njih ni pomoć, niti pomažu, ne traže da se poštuju njihova osnovna ljudska prava. (zastane) Ili možda traže, a ja nisam čula? Jeste li vi čuli?

A da ugrožena dječija i ženska prava mogu iskoristiti u kampanji, urade to bez razmišljanja…BINGO, dodatni poeni za stranku! Iskoristiti, nego šta! I pred izbore su uvijek spremne i “saosjećajne”. Tad čak i u markiranim gaćicama, sa skupim parfemima na sebi nose sadaku, tako je saosjećajno nose i dijele u svoje ime, u ime stranke, u ime Boga, poštenja, plemenitosti i svega. Dijele, dijele, dijele…sve ono što četiri godine uzimaju, kradu od nas.

Među ženama iznurenim od borbe za goli život i trun dostojanstva, čini im se da su kraljice. Kraljice?! Kome? Kako? Nikom i nikako jer svi znamo da tu ništa kraljevsko, majčinsko i ništa žensko nema jer su to samo halapljive stranačke vučice u borbi za glas, ljubaznost krvožedne vučice u suštini je samo pohlepa za glasovima i vlastitom afirmacijom.

Žena, majka, kraljica ne skuplja glasove….žena, majka, kraljica vodi neprestanu bitku sa životom i sistemom da prehrani djecu, preživi i sačuva bar mrvu dostojanstva u ovom nevaktu. I šta nam preostaje? Samo snovi… Ne prestajem sanjati…nikad. U snovima se dešavaju najljepše stvari i samo sanjajući, ne mogu izgubiti ništa. U snovima sam sretna, uvijek, bez razloga. Svaka odluka u mom životu je čudo, još jedan rizik da upoznam sebe i steknem novo popločano iskustvo.

Ja sam ono što želim da budem u trenutku dok pijuckam avanture i hrabro razbijam čaše o pređene mostove razočarenja, poraza, očaja, a samo ljubav me može ubiti. Otimam se od crne zore i preplakane, bolne noći lebdeći ka tankom bljesku promjene koja će doći ako se popnem preko duge do osmijeha, nevinog i blagog, k’o u djeteta na majčinim grudima. I tad me na prstima tišine prate brige, rađa se sumnja… možda je to i dobro.

Rekoh: samo me ljubav može ubiti jer samo u nju vjerujem potpuno i bezuslovno, u nju se sklanjam kao u tvrđavu u koju ne dopire ni politika, ni pohlepa, u kojoj se snovi ostvaruju. I sve je dobro dok zidovi te tvrđave stameno stoje, dok vjerujem da brane od svega…ali…da li su zidovi ljubavi i zidovi braka? Je li brak moja utvrda? Eto…naivno i zaljubljeno, vjerovala sam da jeste.

Svakim dahom čuvala svoju utvrdu, svoje mjesto ostvarenih snova i onda…iznenada, odjednom, nespremna shvatam da i ti zidovi popuštaju, da temelji moje utvrde nisu čvrsti ni blizu onoliko koliko sam mislila, koliko sam željela. I … sve se zaljulja u jednom trenutku, običnom, svakodnevnom, u onom kad očekuješ nešto lijepo i posebno…dobiješ…eh…dobiješ sve osim onog što očekuješ. Dobila sam novac, putovanja, slavu, drugarice, čudno odjednom smo bile dobre, a prije me ni poznavalje nisu.

Ali eto, sad sam društvena krema, bogat, ugledan, cijenjen muž, ministar, poveća i broj prijatelja i sve se čini nekako savršeno. Samo, savršenstvo, ipak, kratko traje. Prvo… nestanu riječi, uvuče se u tvrđavu od snova tišina koja ujeda, presijeca dah zaljubljenosti, izgubi se negdje polako i nježnost, ne sjećam se kad smo se poljubili…tek onako, samo se poljubili.

Monotonija vijuga između nas, ispunjava sve uglove tog zatvorenog svijeta, širi zadah razočarenja i iznenadnu spoznaju da je neko nesretan, da tovar ravnodušnosti više ne može da nosi. Kad smo sami intima se raspukne kao noć bez najave zore, bez tračka svijetla. Obavijeni svako svojim velom razočarenja, ne čujemo riječi podrške ispod drugog vela, živimo u skladu s melodijom tišine koja nas i spaja i razdvaja. Čekamo…. Čekamo.

I dok bezuspješno čekamo nešto lijepo, glas koji će nas spojiti, koji će oživjeti našu utvrdu, iz one monotone sumaglice svakodnevno izranjaju naše mane, dolaze u prvi plan, vidimo ih jasnije i smetaju nam sve više. Nježnost i intima ustupaju im mjesto, dobrovoljno, očekivano, donoseći još gušću maglu tišine koja nas potpuno preplavi. Ponekad se zapitam: zar zaista nemamo više šta reći pa se i to pitanje izgubi u svakodnevnoj bezvoljnosti.

Zaboravljamo na zajedničke datume, zaboravljamo na nježne poglede koji su nekad vrištili strašću, u magli nestaju scene strasti i sexa u prljavom, zagušljivom autu, trganje odjeće u našem dvorcu od 40 kvadrata gdje smo nježno prstima milovali gnijezda ljubavne vreline.

Samo želimo da se zajednički dan završi, a kad se kao kroz maglu javi blijedo sjećanje na nekadašnju tvrđavu ljubavi, već gledamo nekog drugog, nekog bez mana, vidimo samo vrline i polako se zaljubljujemo u tog nekog želeći bar u mislima rastjerati gusto pramenje magle ravnodušnosti. A bračni dani se nižu…slični jedan drugom ko jaje jajetu. Gdje su mu gaće i čarape…peglanje, pravljenje ručka od crkavice, trčanje za djecom…

Dok se on odmara i izležava, mlohav i umoran, ti, bebo, trči, pospremaj, dočekaj, drži dijetu. Kažu u ratu je magarac najskuplji jer puno radi, a malo jede, a uz to je i magarac. Magarci se cijene kad zapuca, a žena…ona je najjeftinija roba i u ratu i miru jer radi, bez prestanka radi, vuče truta na leđima, živi za porodicu i podnosi sve. A ako se kad koja namršti, naravno, proglase je nezahvalnom jer “uvijek joj nešto smeta”.

I tako…tokom još jednog sasvim običnog dana, prebirem njegove džepove prije stavljanja odjeće u mašinu. Dok očekujem kakvu zaboravljenu novčanicu, nađem…. Šta mislite šta?.... viagru! Napokon nešto lijepo što me natjeralo da kao kroz izmaglicu ugledam obrise zidova nekadašnje naše tvrđave, zaigra nešto u meni i mislim: evo, ipak misli na mene i on još uvijek negdje u sebi čuva utvrdu ljubavi. Osjetim i krivicu jer sam nekad pogledala nekog drugog, a on je tu…on, ja i naša utvrda od 40 kvadrata.

Razmišljam gdje sada da to stavim, da on ne zaboravi na to, da mu je tu, dostupno. Ostavim pantalone – ne idu na pranje i molim se da ih što prije obuče. I obuče ih sljedećeg jutra. Rekla sam vam da nikad ne prestajem sanjati. I tad sam sanjala, sretna i sigurna da je to kupio samo za mene i, naravno, moram i ja učiniti nešto lijepo za njeg, potruditi se. Na poslu sam samo na njeg mislila i ranije krenula s posla.

I nije mi teško…k’o leptirica letim tržnicom, ulicom…tražeći sastojke za posebnu večeru prije nego se sredim za njeg. Pjevajući sam pospremila kuću, promijenila plahte, nove svilene stavila na krevet, pripremila čaše za vino i počela s kuhanjem. Znam da voli laganu večeru, znam da voli tikvice i nije mi teško, odlučim da pravim špagete od tikvica. Znam koliko vremena i truda za to treba, ali…on se spremio za mene, on se trudi zbog mene i ništa mi nije teško.

Jeste li ikad pravili špagete od tikvica? Jeste li ih imali za koga praviti? (smije se) Ja jesam. I sad ne vjerujem da jesam. Tikvice, mlade i svježe – tek ubrane kako prodavačica reče, pažljivo ogulim, očistim i onda onom rezalicom sa zupcima od tikvice napravim špagete. Znate li vi koliko truda i pažnje za to treba? Sve špagete iste dužine, istog oblika, a sve s osmijehom. Potrajalo, baš potrajalo i onda najluđi dio.

Znate kako je nježna i krhka mlada tikvica, kako se raspadne istopi, ali ova ne, ne. Špagete moraju ostati upravo takve kakve su, ne želim da serviram nekakav kašasti nered, nego savršenu, laganu večeru, baš onakvu kakvu voli.

I opet sa osmijehom u tavi zagrijem maslinovo ulje sa malo češnjaka i onda u zagrijano ulje ubacujem špagete (kratka pauza) jednu po jednu…da bi ostale cijele, jednake, savršenog oblika…zamislite jednu po jednu i za svaku jedna minuta na ulju, jedno okretanje, pa onda stavljanje na papir da se pokupi višak masnoće i onda na tanjir pažljivo stavljam tu jednu jedinu špagetu savršenog oblika i tako ne znam ni sama koliko puta, onoliko koliko je špageta u dvije porcije. I nije mi teško.

Sve to je potpuno normalno i očekivano, sve to da bi se vratio osmijeh u tvrđavu od 40 kvadrata. I kad je svaka špageta savršenog oblika (one koje su se polomile, bacila sam, naravno) stavljena na svoje mjesto na tanjir, na savršeno serviranom stolu, počinjem sa umakom. Pažljivo perem bosiljak – list po list, a onda orahe – jezgru po jezgru, a onda osušim sve jedno po jedno i u blender uz malo češnjaka… Kuća miriše, a sve svježe, prirodno… (ironično) samo za njeg jer i on će sve učiniti za mene.

Kad je sve savršeno izblendano, dodajem malo ulja, soli, bibera i limunov sok jer on voli sve tako kislkasto. Na savršeno poredane špagete, stavljam umak savršene teksture i okusa, još pored šeri paradajz i ….sve savršeno, gotovo, samo još čeka njega, savršenog. Pospremljena kuća, savršeno čista i uredna, spremna savršena večera…još da sebe sredim. E, to je najbolji dio. Crvene, svilene gaćice sa halterima, čipkasti grudnjak, oboje više otkriva nego pokriva.

Sređujem se zamišljajući poljupce, nježnost, cjelovečernji sex, smišljajući priču kojoj ću da se pohvalim sutradan onoj alapači s posla. Iz misli me trgne zvuk telefona i…zove komšinica. Znate kako svaki komšiluk ima svoju tajnu službu…e, mene je tad pozvala naša tajna služba. Samo mi je ona trebala, Već znam kako ću je se riješiti…stari, provjereni recept, danas me nećeš uvući u blato, otupjet ću oštricu zlog jezika. Ali javila sam joj se razdragano, ništa mi nije moglo pokvariti raspoloženje.

I ovaj put nije bio uobičajen razgovor, nego me odmah upita: Komšinice, je l’ se to kod vas nešto slavi? Da nije čiji rođendan, neka godišnjica? Muža sam ti srela danas u gradu sa vinom i cvijećem u rukama. TOOO, pomislih. Leptirići u mom stomaku zatreperiše jače nego prije očekujući njegovo iznenađenje. Rekoh joj: Izvini, prigorjet će mi večera i prekidoh razgovor. Zaplesah po stanu, još jednom provjerih sve…sve savršeno, prsnuh još malo njemu omiljenog parfema i sjedoh da čekam. Čekam. Čekam….

Uzalud… Došao je kasno i bez riječi otišao na spavanje. Provjerila sam….u džepovima nije bilo viagre… tajac oko mene. … sve je stalo. Onaj stalni tračak sumnje se probudi, razigra se glasno, ciči, pijuče, jauče u meni. Nije više tračak, prelio se svaki milimetar mog bića, udara me, boli me, zvonko odjekuje u mojoj glavi, svaki otkucaj srca tjera na plač i pita: je li stvarnost počela. Smije se razočarenju i raspuklim snovima, šarenim lažama po podu prosutim.

I ne znam…ne znam da li da stvarnost prihvatim i odreknem se šarenila slatkih laži, a volim te slatke laži i pokušavam u ovoj novoj magli da pronađem neki znak vjernosti, trudim se, tražim, ali magla se pretače u gorke suze koje rasipam po onim današnjim šarenim i sjajnim snovima. I onda osjetim samo raspolovljenu samoću koja potapa priželjkivanje i privid da u meni još ima snage da kroz zamagljenu stvarnost branim i ljubav i mržnju.

Mislila sam da mogu voljeti za oboje, da mogu i hoću dvije duše srećom okititi, da pamte samo umnoženi blagoslov u beskraju, da neutješni uzdasi ne kruže besposlenim vremenom. Okrznuta ljubavlju, spoznala sam da izmiješane noge nisu siguran put u lavu osmijeha koja će sve sagorjeti. U meni, zaljubljenoj i dogorjeloj, procvjetao je, usputno – u uvali, uznemireni grijeh. Nakaza lažljivih sjećanja, miris zagorjele sreće s okusom padanja svijesti siguran su putokaz za rastanak.

Ali nije još vrijeme za počasnu salvu, nije sve gotovo, srce ugrizem zubima, krik prigušim u teškim suzama i … Kažem nije gotovo, a u svemu vidim njen osmijeh dok joj je laskao, svjetlucaju preda mnom trepeti njenih trepavica dok mu otvara vrati njegov osmijeh dok je gleda, osmijeh onog koji će uporno da negira da je da je njoj odnio sve: cvijeće, vino, osmijeh, dodir, pogled, srece. Dao joj je sve.

Priče o ljubavi nisu tragedije; to su komedije koje se neprekidno ponavljaju dok bunovni pokušavamo shvatiti zašto je došao kraj. Ostaju nezapisane uspomene, mjeste gdje se sada drugi ljube, anegdote po kojima nas drugi pamte. I još ne znam je li ovo bračna tragedija ili komedija, da li je uopće razmišljanje o tom u ovom trenutku suprotno razumu.

Ošamućena ljubomorom, nagrizena polomljenim danima i noćima slušam nejasan krik iz svoje nutrine, nekakav čudan, bolan jauk u meni doziva me, odzvanja, poziva: nemoj otići, nemoj, nemoj još otići…. Ne daj da te proganjaju uhode onih ostavljenih i polomljenih, skupi taj raspadnuti svijet, budai blaga, budi velika, ne bacaj sve u bezdan, bešumno podnesi sve. Budi jača od svega, neka niko ne čuje tvoj krik, neka niko ne primijeti odbljesak suze na umornim trepavicama! Čupaj se iz ovog bezdana!

Ne pokazuj ni iznenađenje! Pusti, ostavi ga za dan kad rastanak dođe sasvim normalno, kao nagrada za tobožnje razborito bitisanje. Ostavi sad emocije po strani, ne pravi skandal, ne treba ti! Ne, neću dopustiti da iz mene eksplodira vulkan psovki, šutnjom će ova žena pozlatiti svoju bol. Znam da zgusnute riječi srdžbe mogu samo da mi se vrate i pljunu me u lice. Nećemo tako!

Ovo će se riješiti bez trzavica, bez otrova, bez pucketanja želje za osvetom i njegovim poniženjem jer… uvijek će neko držati njegovu stranu, a istina će se na kraju istopiti i, za svaki slučaj, izmisliti nova. Naša je sreća odsvirala svoje, ništa više ne može biti isto jer se u meni sve uzburkalo. Ja se više ne mogu uklopiti u svijet skrojen po njegovoj mjeri. Moje dostojanstvo više neće trpjeti ta sranja i više nema predomišljanja.

Neka između nas ostane nesporazum, bolje nego sukob; neka se ugasi ognjište u dimu ugašene sudbine jedne ljubavi i jednog oprosta. Ostavljam negdje duboko u sebi sjećanje na trenutke prisnosti, neka mi se nađu u divljini još neispričane tišine prema kojoj sigurno koračam, u parodiji razloga i pravdanja. Da li je ovo kraj ili početak – prvi talas još neotkrivenog života koji će me zapljusnuti?! Počinje li bal ili su polomljene staklene štikle?

Je li moje tijelo jedro iscijepano olujama, isprano tamnim oblacima ili je ovo samo sito kroz koje moram proći? Ne vidim ponor, ne želim da ga vidim, kao ni drhtavu omču koja hoće da se zategne nad izranjavanom dušom. U dugom redu očaja sve se lomi pred realnošću u kojoj vlada nevjera ljubavnih beskućnika, željnih jednog bar zalogaja ljubavi. Neću postati jedna od onih koje se loše osjećajju u vlastitoj koži, neću biti tupa, bezboljna, iscrpljena koja kukajući isisava energiju drugim.

Neću biti ni ona koja ćuti dok oko mene vrvi nepravda. Neću da budem zgažena, niti da pijem otrov dok dajem sebe. Neću da me neko baci u mrak lažući me da je teško i…bruka biti sama. Neću da budem prva, ali hoću da budem posljednja. Hoću da budem voljena. Hoću da ostanem ja, jaka, svoja, a voljena…žena. Hoću da mi neko produži noći i dane. Svakoj ženi pripada prijestolje; hoću da sjedem na svoje; hoću da budem privilegovana jer sam žena. Ali… gromada jada u tišini traži ćutanje.

I ćutim, već dugo ćutim, skrivam negdje u vlastitoj dubini svoje tajne sve do trenutka kad tajna prestaje da bude tajna. Upoznala sam i vanjsko i unutrašnje značenje sebe i sve one stotine kapljica mene koje čine ovaj um, koji ne želi da riskira, i sve one vlastite kapljice što se stapaju u u neuništivu želju za ljubavlju, a onda se razbiju, baš se lahko razbiju i nešto lijepo, veliko i sjajno pretvore u običnu avanturu.

Sve je počelo onako kako kako danas počinju priče (osmijeh), poruka u mesindžeru. Ali ne obična. Ah, svi ih dobijemo toliko da ih biše i ne brojimo. Ali ova… Fotografija… prelijep muškarac, visok, crn, nasmijan, i pored njeg pas. I pas predivan s onim očima u kojima čitate blago neupitne odanosti gazdi, a ispod poruka, toliko jednostavna da je potpuno neobična: Moj dragi Bendži je izgubljen. Ukoliko pomognete da se nađe, slijedi nagrada.

Udata, sretno udata, hmmm, ali usamljena, u carstvu dosade zlatnog kaveza, dok čekam da primijeti moju novu frizuru ili sve ono što sam uradila u kući, dok čekam da me vidi, doživi, da me voli onaj koji se mojim mužem naziva, poželjela sam da odmah izađem napolje i tražim psa, da dozivam tamo nečijeg Bendžija, ne bi li se Bendži vratio tom nasmijanom ljepotanu.

Ipak nisam… umjesto u potragu za Bendžijem (osmijeh), krenula sam u istraživanje, probijala staze u bespuću virtualnog svemira, tražila u mnoštvu faca fejzbuka, vlasnika ove nasmijane face i, ne znam ni sama zašto, pomislila da mi trebaju, da su ovoj ženi neophodne informacije o tom čovjeku. Neko ko tako traži psa, neko ko se tako smije psu, neko koga pas voli tako odano, neko ko tako voli psa…. Kako li tek voli ženu? Prateći jasne fejzbuk putokaze, završim na zidu Face i woow…

Faca uvijek u otmjenom društvu, vidim mnogo putuje, naravno sa otmjenima, a na svim fotografijama nasmijan, vedar, elegantno obučen. Kažem vam…Faca. Bez dvoumljenja sam mu poslala poruku u kojoj sam odcvrkutala kako se nadam da će pronaći svog ljubimca, kako bih rado pomogla i kako razumijem koliko mu nedostaje i koliko brine. Kažem vam…tačno sam čula kako je tastatura cvrkutala dok je srce mahnito udaralo. I čekam odgovor…vrtim mobitel u rukama.

Čekam, čekam znajući da će mi popraviti raspoloženje bilo šta što napiše. Ali…čekajući shvatim da čekanje i boli. Da odgovori…joooj, samo da odgovori…pođem da mu napišem još nešto, ali stanem, znam da treba sačekati odgovor…jooj, samo da odgovori. Redala su se pitanja koja sam mu željela postaviti, sklapale u glavi slike našeg druženja, onda bi ih iznenada potisnula, ali opet se pojave…čekam, a ne znam s kojim ciljem. Šta ja hoću od ovog čovjeka? Šta me briga je li našao Bendžija? Šta čekam.

I …. Zašto drhtim dok čekam? Tražim sebi neki posao, obavljam sitne poslove po kući, pripremam garderobu za sutra…privid svakodnevice dok čekam jedan odgovor. I niko ne primijeti da u meni nešto gori, da je ono čekanje raspalilo nekakav nepoznat plamen, da to čekanje istovremeno i mrzim i volim. I večeram s mužem i ne vjerujem da ne primijeti da nisam ona žena koja je jutros ostala u kući.

Kako ne primijeti da sam žena koja nešto čeka i da to čekanje određuje svaki njen pokret iako ni sama ne zna šta želi i zašto čeka jedan odgovor o izgubljenom psu. I stigao odgovor…jedna topla poruka zahvale. Ništa posebno. I ne znam kako i ne znam zašto, ali od tog trenutka moj život se sveo na čekanje poruke. Jedan fejzbuk zid postao je moj život, moj svijet ili bijeg od života i svijeta, a inbox prozor u taj novi svijet, uvijek otvoren i uvijek spreman za novi razgovor, za slatku riječ Face.

Nizala su se pitanja i odgovori sa obje strane, prvo prijateljski, a onda prijateljski uz neke dodatke (smije se). život više nisam mogla zamisliti bez tih poruka; poruke su postale život, viralan, skriven od svih, tajan, ali stvaran. I naravno, poslije toliko toplih i nježnih riječi, poslije svih fantazija ni s kim ranije podijeljenih, rodila se ideja o susretu, o susretima, o šansama da se fantazije ostvare. A bila sam sretno udata žena. (bolan osmijeh) Ali eto…vrijeme je prolazilo…s njim.

Činilo mi se ne uzalud. Pomisao na nj, raspalila bi crvenilo na licu i usnama, rasla sam, isplela sam strast od naših šaputanja, dragih razgovora. Nudila sam mu da me zarobi u trenutak dok ga gledam na ekranu sa osmijehom pohotnim, otvorenih dlanova koji iščekuju dodir. Cvjetala sam ponosna što je baš mene izabrao. Od svim, baš mene i pitala sam se kako je samo on otkrio kojiko sam posebna, jesu li drugi mogli to da vide, jesu li drugi kraj mene zatvorenih očiju prolazili.

Svako naše dopisivanje, svaki razgovor bio je krvava lokva emocija kojima se gušimo u svakodnevici.svakog trena sam u htjela reći da ga i u tom trenutku voli, ne…da ga volim još više. Prosuo je oko mene okean ljubavi, a ja, omađijana glađu najboljih godina, plesala sam očarana tonući u san. Gorjela sam, a istovremeno postala razmažena. Sve češće sam primjećivala kako me gledaju, utegnute butine, gola ramena, istaknute grudi.

Samo sam uživala i čekala…čekala čuvajući sliku sladunjave svetice zarobljene u braku. Spoznala sam mrlje i tamu začinjene slatkoćom nedokučivog. Budna u snu, izujedana saznanjem da korov pritajeno guta izmaštanu slobodu, pretakala sam svoj mir u izmaštane slike blaženstva, tajanstvene šapate ogrnute sigurnim plaštom online svijeta. Dogorijevam u slavi samoće, još samo jedan korak pa ćemo se sresti, biti čarobno prisni, biti biti glavni akteri u neobičnoj čarobdžinici ljubavi.

Al onda nekad, iznenada pojavi se nekakva čudna sumnja…otkud taj čovjek u mom životu, kako je neznanac donio sreću i vjeru u život i onda, zaogrnuta sumnjom, pomislim da je to zasjeda, da je ta hvalisava ljepota ćuteće zlo. I vjerujem da je tako dok ne dobijem samo jednu riječ u inbox ili samo jedan osmijeh s ekrana.

Osmijeh ili slovo rasprše sumnje, potpuno ih nestane i opet začarana plešem, plešeem, plešeeem…zatvorenih očiju u besmislu tražim smisao, izokrećem dotrajalo ništavilo u izlaganje opasnosti, ne da bih zadivila druge svojom hrabrošću, ne da bi drugima pružila užitak, mijenjam svoj svijet, oživljavam ga…tražim put da jedno lice više ne gledam na ekranu, nego da to bude susret sa pravim, živim šaputanjem, pogledima, dodirima, da se izgube granice…da smo tu negdje nas dvoje jedno.

I dok izgaram u želji za susretom, dok gorim čekajući dodir tih i poznatih i nepoznatih ruka, njega nestane. (pauza) Već par dana nije se javio, prazan inbox, nijedne fotografije, nijednog smješka, nijedne riječi. Negdje u bespućima vitruelnog svijeta postoji neko, znam da postoji, neko koga čekam, postoji, a nema ga. Ludim! Pozivam ga telefonom, nedostupan. Pišem, zovem preko svih društvenih mreža…nema ga. Ludim!

Čitav moj svijet zazidan u okove viralnih prozora sa snažnom željom da okove konačno razbije, ruši se u trenutku kad je već napravljen prvi korak ka stvarnosti. Sakoračili smo u stvarnost, zakoračili iz vrtualnih bespuća u stvaran život, ali sve je nestalo prije nego je korak završen. Stao je čitav moj svijet i ovaj u kojem jedem, pijem, pospremam, kuham i onaj virtualni, draži, jači, važniji. Sve je stalo, i ja sam stala, izgubljena, izjedena brigom i ljubomorom.

Stala i više ne znam kuda, nazad znam da ne mogu, naprijed, nemam kome, nemam s kim. I sve se izgubilo, obzir, ponos, tradicija, odanost braku i porodici, nestao je i moral, onaj moj unutrašnji, koji sam gradila samo iz potrebe za opravdanjem samoj sebi, samo iz želje da u sebi samoj budem mirna i sretna. Sva nutrina moja vrišti i ne mogu se stišati jer bez njega je sve pretvoreno u patnju i strah.

Onda se ponekad zapitam: otkud taj čovjek u mom životu, kako sam mu tako lako dala sebe, kako je moguće da patim za nepoznatim dodirom, za nedoživljenim milovanjem. Je li sve to previše dobro da bi bilo stvarno? K’o iskrice razuma, osvijeste me ta pitanja, ali samo na kratko i potisnem ih u neke tamne dubine, svjesna da nakon svega zaslužujem samo nešto tako dobro. Da me nakon svih razočarenja čekalo nešto tako dobro, zasluženo.

Krik se ponovo razlije iz moje nutrine, krik nečujan svijetu, a mene ruši, ne da mi da dišem, sve u meni bolno jadikuje jer ga nema. One svjetlucave iskrice razuma izgube se u tami bola i nastavljam da nečujno jecam, da bez glasa plačem i vrištim dok čekam. A šta znam o njemu? Lijep! Pristojan! Pametan! Pun nježnosti i topline! Ispunjava mi želje prije nego ih postanem sama svjesna! Riječ mu je lijek za svaku moju brigu i bol. Nikad nisam naišla na nerazumijevanje. Čime se bavi? (pauza) Ne znam!

Ne znam jer o tom nikad nismo govorili, samo smo gorjeli u međusobnom razumijevanju i želji da jedno drugom život učinimo ljepšim. Jer bili smo jedno drugom izlaz u bolji svijet, bili smo jedno drugom prozor u svijet želja i snova, svijet nezatrovan svakodnevnim trivijalnostima. Taj prozor nije dopuštao obične, proste životne stvari, kao što su zanimanje i novac.

Ma, ne, bježeći iz svijeta problema, upala sam u taj svijet sklada, nade, ljubavi, čežnje, topli svijet u kojem se raspršilo i nestalo sve nematerijalno, za to nije bilo mjesta. Očajna, na granici dva svijeta, od kojih me jedan ranije uništavao, a drugi davao snagu, stajala sam potpuno srušena.

Ukočeno i bezvoljno sam gledajući muža, zaokupljenog samim sobom i svojim uspjehom, koji ionako nije primjećivao da se bilo šta događa sa mnom, znala sam da nazad ne mogu, da sam u ovom braku samo fizički prisutna, a da je moje pravo ja negdje…ne znam gdje. Naprijed bih rado, ali nemam gdje, nemam s kim…prozori inboxa zjape prazni, začinjeni mojom ludom željom i čežnjom koje se pretaču u očaj koji raste, raste … toliko da se uplašim čime će rezultirati vrhunac očaja. Vrhunac očaja!

(s uzdahom) O tome sad razmišljam…vrhunac očaja, a trebao je biti vrhunac sreće. Dok se gubio posljednji tračak nade, stigla je poruka. Samo vidim da je on, ne razabiram odmah slova, ne znam šta piše, ali on piše, konačno piše. Sve u meni zapjevalo, groznica se igra mojim tijelom, muti se vid, a onda se lagano razbiste slova i čitam. Živ je. Zdrav je. U problemima je. Izgubio novac na berzi jer su pale dionice, dužan nekim opasnim tipovima, traže ga.

Ne želi da me dovodi u opasnost pa se ne javlja, ali ne može bez mene. Traže ga opasni tipovi od kojih je pozajmio novac, prijete mu i svjestan je da mu mogu učiniti šta god žele. Šalje mi novi broj, kaže ima neki stari telefon bez interneta, boji se da će ga pronaći i da ga zovem samo ako je nešto hitno. Sad rizikuje, samo da bi mi se javio jer….ne može bez mene. Opet se javlja razum… kakav novac, kako neko tako pametan i sposoban može tako lakomisleno upasti u probleme?

Lebde takva pitanja oko mene, rastaču se neku svjetlucavu maglu… Zatvori taj prozor, izbriši broj, nečujno i očajno vrišti razum. ‘bem ti pare, jauče srce. Evo imam život ispunjen param, a gdje je sreća” ‘bem ti pare, zar će stati na put sreće, ‘berm ti sve materijalno što me sputava…neće ovaj put. Borit ću se koliko mogu i sve ću dati da pobijedi ljubav. Novac koji duguje…pa u iznosu je jednog većeg stana. A mi imamo stanova. Zar nam treba veliki stan da budemo sretni.

Izgubio je sve materijalno, ali ima mene, a ja imam mogućnost da mu pomognem. ‘ebeni stan neće nam stajati na putu. Srece udara, tjera naprijed, ideja se razvija….mogu pomoći i hoću… osjetim ponekad da očajan krik razuma, ali se istopi u sjeni lelujavih snova, raskošnom blještavilu slike zajedničke budućnosti. Ovaj put ću se boriti za sebe. U problemima je, a ja sretna budala, u tom momentu biljeda od uzbuđenja, odlučujem da ću riješiti sve njegove probleme.

Mah, i nisu to pravi problemi čim ih novac može riješiti. Naravno da nemam tu svotu, ali postoji način da dođem do nje…mora postojati način. Ideje su se rađale jedna za drugom, rojile se u mojoj glavi. Kako da mu nabavim novac? Kako da riješim njegove probleme i otvorim mu put do sebe? Prodat ću zlato, to mi je najlakše, a imam ga dovoljno. Uticajni političar je redovno svoju gospođu kitio zlatom i dragim kamenjem i pokazivao to skupovima i zabavama. Nedostatak pažnje donosio je obilje nakita.

Kao da to može zacijeliti rane, ali evo…ipak je korisno, sada će poslužiti za nešto važno, za nešto samo moje. Mogu obnoviti garderobu, naći jeftinije krpice, a “dragom” reći kako su markirene i skupe. I onako ne vidi razliku, ali voli markiranu ženu kraj sebe. Ma, prodat ću sve što imam i nemam da ga spasim. Onaj prozor sreće neće se zatvoriti.

I zaista…prodala sam sve… prodala zlato, bisere, uzela poveliku sumu za novu garderobu, prodala dosta svoje markirane robe prijateljici koja drži second hand prodavnicu. Juuu, kako se ta roba odmah prodala, odavno nije tako zaradila. I opet je nedostajalo, uzela sam i kredit, maminu kuću stavila pod hipoteku, mama potpisala ne razmišljajući i na kraju dva njegova sata…(osmijeh) otišli i oni i dobru lovu dobih za njih.

Neće mu nedostajati, ima ih dovoljno, a i ako se sjeti da ih nema, neće znati kod koje ljubavnice ih je ostavio. Zlatan nakit, i bijelo i žito zlato, zamijenila bižuterijom i znate šta… muž ništa nije primijetio. Gleda u mene ili kroz mene, ko će mu znati, ali ne primijeti ništa…evo što ne primijeti da u meni sve gori i treperi, ali ne primijeti da nema nakita koji je sam plaćao. Ne vidi on mene odavno, sad mi je potpuno jasno…i što ću ja ovdje. Ko je meni ovaj čovjek?

I zar da osjećam grižu savjesti što ga varam, a prevarena sam nebrojeno puta? Zar da me sputa moral, taj zamišljeni pancir koji me brani od metaka istine i slobode? E, neće! Ovaj put radim sve što treba za sebe. Samo za sebe! Nazovem ga i kažem da sam skupila skoro sav novac. Žao mi što nedostaje par hiljada, ali nemam više šta prodati. To je sve što imam i sve što imam dajem njemu, nama. Sretan je, zahvalan, snaći će se za ostatak.

Obećava da će mi vratiti svaki dinar, da već ima razrađen plan za novi biznis. Kao da mi je to važno… Kaže da nikad niko za njega nije učinio toliko kao ja i da nikad nikog nije volio kao mene. I voli me. Priča o zajedničkom životu. Rastapam se. Konačno! Konačno…to je to. Učinila sam nešto za sebe, za nas…za ljubav. Evo, istina je…ljubav sve pobjeđuje. Znam da sam je predugo čekala, ali isplatilo se. šalje mi broj računa. Odlazim u banku ustreptala, sretna.

Na ramenu torbica puna novčanica…čitav moj bivši život je preliven u te novčanice. Samo novca mi nikad nije nedostajalo. I od njeg se najlakše rastajem. Uplaćujem na račun kao da jedva čekam da se oslobodim tereta iz torbice, da se oslobodim tereta i tegobe svih prethodnih života i srušim sve prozore koji nas spajaju i dijele. Posljednji korak do susreta. I eto…dolazi život kakav želim, kakav sam zaslužila. Poziv… potvrda da je dobio novac.

Obostrana sreća, tepanje, ljubavne izjave kakve nikad prije nisam čula. Voljena i volim…i sretna. Potrebno mu je samo par dana da poplaća dugove i onda dolazi po mene. I eto…počinje novi život. Samo da kažem…to je bilo najljepših par dana u mom životu, dani slatkog iščekivanja. Polako, kad bih ostala sama, pakovala bih neohodne stvari, sitnice koje nisam prodala. Muž, naravno, ništa nije primijetio. Živjeli smo jedno kraj drugog, ne videći jedno drugo, svak u svom svijetu.

Ponekad bih poželjela da zna šta čekam, a onda opet skrivala da sve prođe u miru. Već trećeg dana sam postajala lagano nervozna. Zašto se ne javlja? Zar toliko vremena treba da se plate dzgovi? Da nije naišao na kakve probleme s tom bandom? Ma, nije…smirivala sam samu sebe…riješit će sve i doći po mene. Četvrtog dana već nisam mogla izdržati… nazvala sam ga…broj se ne koristi. I stari broje se ne koristi. Nalozi na društvenim mrežama, svakako su već izbrisani… i opet…broj se ne koristi… Nema ga.

Sutradan … sve isto. Nema ga. Raspršilo se sve moje nadanje, rastopili se snovi, slili se u ono blato jesenje. Zamagljenog vida i uma teturam i tražim način da mu se javim, tražim potvrdu da je živ. I misli mi teturaju…ponekad se javi razum…zahtijeva da da priznam sebi da sam prevarena, ali ne mogu. Moram naći potvrdu da je novac još na onom računu.

Nije me prevario, dogodilo mu se nešto strašno…ko zna šta…ma, samo da je dobro…ma, opet, ako mu se nešto desilo, živjet ću od uspomena, ali ako sam prevarena… nisam, nisam prevarena, naći ću način da provjerim onaj račun. Tako ću biti sigurna. Novac je sigurno na računu… ne treba mi, ne želim ga vratiti, ali ću znati da me nije prevario jer novac je tu…sigurna sam. I tako danima…agonija… Morala sam provjeriti račun, ali kako… jedva!

Trebala mi je vječnost i more prolivenih suza da umolim službenicu u banci da pogleda račun, istu onu koja je primila novac i sjetila se gotovine iz torbice izvađene. Na kraju….(pauza) račun je zatvoren nakon što je podignut novac. Srušio se svijet, srušilo se sve… negdje u daljini, kroz neku čudnu gustu maglu čujem glas: gospođo, vi ste žrtva prevare, obratite se policiji. Vjerujete, niste jedina žena kojoj se to dogodilo. Obratite se policiji…

Nijemo, izmoreno, teturam ulicom…žrtva prevare…pa, moj život je bio prevara, šarena laža dok ga nisam upoznala, dok me nije pronašao i prepoznao…a sad i od njeg prevarena. Sve se srušilo, nadanja, snovi, maštarije, ljubav, čežnja…nestalo u tami kao nekad one iskrice razuma. Sve izgubila, ostala jeftina odjeća na meni, bižuterija umjesto zlata, kredit na majčinu kuću….i ni za čim od tog ne žalim, ni trepnula nisam zbog izgubljenog novca….a potpuno sam uništena…

Ovaj put je i muž primijetio da nisam dobro. Morao je… nepomično sam ležala i ne pokušavajući sastaviti krhotine polomljenog svijeta. Nisu mi potrebne i nisu moje. Neka sve propadne. Neka sve nestane… Polomljena, uništena, mužu sam pričala o virozi i anemiji, o padu željeza, o iscrpljenosti.

Pokušavao je da mi ugodi par dana i taman kad sam osjetila krivnju što ga varala, kad sam počela da tražim njegove dobre strane, dok sam skupljala snagu da one krhotine života ponovo posložim u višegodišnju rutinu…dan nakon njegovog poslovnog sastanka do kasnooo u noć, nađem ponovo u džepu sakoa jučerašnji račun za vino i cvijeće. Nije više ni skrivao. I onda… Puklo je nešto u meni. Pa ne može više! Jednostavno ne može! Zar opet prevarena? Zar čitav život varana? Zar i dok bolesna ležim?

Nema veze što ne znaš zašto bolujem, ali kako možeš… jednostavno, ja ne mogu više, ne želim, neću… Odlučim da nisam razbijena, nego da ću da razbijam. Ovo je moj život, takav kakaje, ali moj i dosta je više. U jednoj sekundi sam srušila privid građen godinama. U toj jednoj sekundi u lice je udaren istinom godinama u meni taloženom. I dosta. Stoji. Ćuti. Zatečen. Uznemiren. Još uvijek uvjeren da ćemo srediti stvari jer mora tako, jer njegovoj karijeri ne odgovara razvod.

On je uljuljkan u ljepotu privida i uživanje u skrivanju. Još ne vidi da me ne zanima više njegov status, njegov novac, njegova karijera. Ebe mi se za sve od tog. Ja odoh. Odjednom sam postala bistrija, kao vodopad kad udari u stijene, mene je ispunila bistrina… ovo više ne mogu. I napuštam kuću s onim neraspakovanim koferom koji sam trebala ponijeti u novi život. Odoh bilo gdje jer me u ovim zidovima više nema.

Dok se izvinjavao i pokušavao pravdati, moliti, rekla sam: Samo da ti kažem… ovo odavno nije brak. A šta je brak? Trebao bi da bude dogovor, kompromis, ono gdje možemo sve što se samo mi dogovorimo i ne možemo ono što se ne dogovorimo. Dogovor samo naš, nas dvoje, a ne nametnuti standard i privid. Ja se ovako nisam dogovarila. Ja na ovo nisam pristala. Ovo nisam ja. I ja odlazim. Molbe su se pretvorile u prijetnje…ali ništa nije pomoglo.

Na ulici…sama, ali bez okova, bez zidova, bez prozora…sama i slobodna… konačno Ja. Ograde više nisu postojale niti zasađena mržnja, samo izgubljena iluzija. I neka je izgubljena. Neka sam varana i prevarena ako je rezultat ovaj osjećaj slobode. Čini mi se da je vrijedilo sve. I sad…mjesecima poslije mislim da je vrijedilo. Podstanarka u garsonjeri, u jeftinoj odjeći, zaposlena i slobodna, s mamom otplaćujem kredit…životarim.

Znam da su pričali da sam se razvela od obijesti, da sam imala sve, da nisam znala cijeniti to što imam, pravadali njega kad su ga vidjeli sa puno mlađom…šta će, mora kad ga je onako ostavila, je pričao da mogu živjeti samo od zlata koje mi je godinama kupovao. (osmijeh) I ni za čim ne žalim… pokušala sam se spasiti iz propalog braka i prevarena sam… jesam li žrtva i je li to zaista bio brak?

Brak nije muzej tragedije u kojem ne smiješ misliti, zakovan provicijskim običajima, nije to vezivanje da bi se ostvarila zajednička korist iščupanog srca i ranjene duše bez ljubavi. Jedni u usranim opancima glume pristojnosti, a drugi, oni što znaju bolje kravatu svezati – visokograski prevaranati, zgražavaju se nad običnim svijetom jer misle da njima pripada ugled samim rođenjem na određenom mjestu, oni hoće da nas opčine lažnom slikom svog savršenog braka.

I tu savršenu sliku pokazuju svima, nose je na sve prijeme, izložbe, predstave, koncerte kao da mi, obični, nismo svjesni da je to blještava fasada iza koje se krije trulež. U takve brakove uvukli su nas nezaobilazni smradovi historije, kojima više i ne znamo ime, za koje možda nismo ni čuli, a još se čambamo i propinjemo da dostignemo njihove standarde. Ničije standarde ja više ne dostižem, sem onih koje sama sebi postavljam, a to su samo sreća i ljubav.

I dalje čekam sreću i vjerujem u ljubav koja nije slika savršenog braka i društvenog uspjeha, koja nije pratilja uspješnoj karijeri. Čini mi se da u zvižduku radnika na ulici ima više ljubavi nego u nekom braku i kad ih gledam, a opet najviše je ljubavi u onoj zbirčici pjesama rasijanog, siromašnog pjesnika, samo tu nađem odbljesak onog osjećaja za kojim čitav život tragam.

A gledam svijet oko sebe…šiparice zaljubljene u mladiće, maštaju o braku i sreći, zreli muškarci sa mladim djevojkama koje maštaju o braku, sreći i novcu…i oni koji me pozivaju da izađemo, da se družimo i volimo, i one koji nude brak i … Samo da vam kažem: ti vozovi prolaze pored mene i nemam namjeru da se ikad više ukrcam na jedan od njih. Idite slobodno, možete i bez mene ravnom stazom u beznađe, a ja ostajem slobodna i čekam da se dogodi Ljubav.

* * * *