Jasko Borovčević

Početna / Zbirka

Istina i druge laži

2026.

Prostor u kojem se čovjek bori protiv svijeta, ali i protiv sebe. Zrela, bolna i suptilna poetika – svaki ulomak je eksplozija u kojoj je sažeta nemoć čovjeka koji pokušava biti pristojan u nepristojnom svijetu.

89 pjesama

  1. 1Bog nije u bogomoljamaBog nije u bogomoljama. On je tamo gdje ste ga zaboravili.1 st.
  2. 2Stub jadaNisam bog, a ponor mi kliče,5 st.
  3. 3Najpoštenija molitvaTi si glas što se neće čuti.6 st.
  4. 4Šutnja bogovaČitam tvoje misli, dok koračaš kroz svoj dan, tražiš znakove u pukotinama asfalta, u nebu koje mijenja boje da ti šapne poruku između oblaka.2 st.
  5. 5Klaun sa osmijehom od staklaJa sam klaun, s osmijehom od stakla,8 st.
  6. 6Sjena svog čekićaSloboda nije moći činiti sve,14 st.
  7. 7Drago vrijemePišem ti s ivice dana, tamo gdje sunce odlazi odmarati, a noć još ne zna šta bi sa sobom. Nemoj ovo shvatiti kao molbu jer ti ne znaš stati.8 st.
  8. 8Muzej izgubljenih stvariU mom gradu postoji nevidljiva zgrada. Nalazi se između današnjeg i jučerašnjeg dana, a vrata se otvaraju samo kada tražimo ono što sami ne možemo pronaći.7 st.
  9. 9Knjiga koju nismo napisaliPostoji knjiga s koricama boje noćnog neba čiji listovi mirišu na stare snove. Stajala je godinama na polici, tiho… čekajući. Knjiga koju nisam stigao napisati njoj.9 st.
  10. 10KljučNa vrhu planine, gdje magla grli nebo, Azra šeta uobičajenom stazom. Bila je poznata kao čudakinja – žena koja je tvrdila da posjeduje ključ za slobodu.20 st.
  11. 11Dvije ljubavniceLjubav i smrt dvije su moje ljubavnice,9 st.
  12. 12OgledaloBio jednom jedan čovjek koji je odlučio hodati unazad jer mu je prosjak šapnuo:13 st.
  13. 13Moje ludiloZabačen i zagušljiv kutak, negdje na granici poznatog i nepoznatog svijeta. Soba je tijesna, zrak težak, a tišina gotovo opipljiva. Sjedim za stolom, u iznošenom kaputu, čaša na stolu. Dim cigarete se uvija, poput misli koje nikad ne pronađu svoj kraj. Preko puta mene niko, ali prisustvo lebdi u zraku.31 st.
  14. 1411:12Zenica, grad pod sivim nebom, živjela je u ritmu otkucaja prošlosti i snova koje niko nije smio glasno izgovoriti. Između starog Kamenog mosta i užurbanih ulica bio je Trg sa satom koji je srce tog ritma, tih, ali uporan, kao da je njegovu nepomičnost štitila sama vječnost. Sat, sa kazaljkama zaustavljenim točno u 11:11, bio je tih svjedok svih onih koji su prošli i onih koji su željeli ostati.10 st.
  15. 15Pišem i hodam oštricom vlastite misliSvaka moja riječ je sudar noža i mesa, oslobađanje i rana koja krvari. Za mene svijet ne postoji dok ga ne napišem, a i tada je lažan. Moje pjesme i priče počinju u noći koja nikada ne završava.5 st.
  16. 16DodirNa obali je sjedila Ona. Vjetar je nosio miris soli i mrtvih riba. Držala je školjku na dlanu, kao da je nešto važno, i puštala pijesak da curi kroz prste.4 st.
  17. 17PozorišteU centru Zenice je pozorište. Na ulazu natpis: Sve što vidite, možda nije.9 st.
  18. 18Puk’o mi je filmNije se film samo prekinuo. Pukao je. Kao staklo. Gledam krhotine i vidim sebe onoga koji zna cijenu svemu, ali ne i vrijednost. Vidim zidove koje sam noktima grebao, zidove iz kojih ne mogu pobjeći. Oni su tamnica i moja sramota. Ja nisam ja. Samo igram lik koji glumi sebe.2 st.
  19. 19ČežnjaKamelija je voljela pjesnika kojeg nikada nije upoznala. Živjela je u malom gradu, u kući boja: crvena koja je mirisala na poljupce, zelena koja je šaptala uspomene na djetinjstvo, plava koja se uvijek smijala i zlatna koja je svjetlucala samo kada ju je gledala dobra osoba.3 st.
  20. 20"Klošar"Noć je mirisala na zaleđeni dah. U zaklonu napuštene autobusne stanice, među kartonskim kutijama i prljavim krpama, sjedi J. Nekada pisac, sada onaj kojeg društvo izbjegava i baca u smeće kao mrvice poslije gozbe. Na klupi pored njega je boca jeftinog vina i komad bajatog hljeba, njegov „božićni obrok“, a iznad njega, na izblijedjeloj plakati, nasmijani političar obećava svima „svjetliju budućnost“.18 st.
  21. 21Moja istinaSvaki grad ima svog ludaka. Naša kasaba ima J. Nosi šešir, uvijek neuredne kose, pokvarenih zuba. Odjeća mu je izlizana. On ima ništa i svoju priču koju je nazvao „Moja istina“.8 st.
  22. 22TorbaJ je bio pisac, ali ispod prosjeka. Život mu nije dopuštao luksuz da se bavi samo pisanjem. Njegove pjesme i priče nisu nalazile puta do publike, a dani su prolazili u tami. Bilo je to obično jutro na deponiji, mjesto gdje je J dolazio kako bi tražio sirovine za preživljavanje. Zamišljao je da je to samo privremeno, da će jednog dana, sit i poštovan, sjediti za stolom i pisati o svijetu koji nije mogao dotaći.6 st.
  23. 23VoljaNa rubu svijeta, gdje oblaci šapuću tajne, u zaboravljenoj kasabi živio je J. Pričao je da se rodio iz pepela mrtvih bogova spaljenih munjom i da zna tajnu koja bi mogla promijeniti sudbinu. Nosi u sebi teret koja ga izoluje, od svijeta. Njegov dom je napušten i tih, a iz očiju mu sijevaju plave iskrice nalik na pale zvijezde.14 st.
  24. 24Samo me ljubav može ubitiU tihoj zori, probudio sam se u pećini kroz koju je proticala rijeka. Voda je progovorila: "Znaš li, davno prije nego što su smrtnici kročili Zemlju i počeli lutati ne znajući ko su, ja sam čuvala od bogova istinu?"14 st.
  25. 25RukeU zemlji bez sjenki, svi su znali gdje im je mjesto. Putevi su postojali, ali raskrsnice ne. Kuće su imale zidove, ali ne i izlaze. Ljudi su se rađali i umirali sa knjigom oko vrata u kojoj su bili ispisani zakoni. Lica su im bila teška od pravila.23 st.
  26. 26PrašinaSinoć sam razgovarao s vječnošću: s knjigama, Bogom i zrncem prašine.15 st.
  27. 27Razglednica iz paklaUpaljena cigareta, dim se lijeno razvlači. Isti grad, ulica kao i uvijek, umorna od ljudi koji je gaze. Neka žena urla na mjesec, na svoju prošlost, na ono što je voljela, ali ne zna zašto. Telefon ne zvoni, bog je mrtav, a račun još nije plaćen. Ako je patnja dokaz postojanja, zašto onda idu na odmor? Meni ne treba istina, nego odjek.1 st.
  28. 28Grad Sreće i Grad TugeU našem svijetu postoje dvije vrste ljudi, oni koji jedu i oni koji su gladni.20 st.
  29. 29Ja sam pjesnikPišem stihove koje niko ne čita. Moje pjesme su ptice bez gnijezda, slijeću mrtve na prozore žena koje su jednom voljele pjesnika. Moje riječi padaju na zemlju kao prosjaci, a ljudi ih preskaču, gaze ih neprimjetno, u žurbi ka ničemu.13 st.
  30. 30Zlatni papagajU trošnoj sobi sjedi papagaj u kavezu. Pohabanog je perja. Gleda u svijet kroz prljavo staklo previše blizu da bi se shvatio, dovoljno daleko da probudi žudnju.10 st.
  31. 31Sloboda u nepostojanjuNoću, kada se svjetlost povuče u strah, umoran od vlastitih laži, zatrpan maštom, učim živjeti bez iluzija. To je skupo, jako skupo. Sve što napišem o zabačenim sokacima, sudbini, ona me ščepa za vrat i prošapće na moje uho:3 st.
  32. 32Zavjese padaju, maske ostajuZavjese padaju, maske ostaju,7 st.
  33. 33Svjetski dan poezijeU lavežu pogleda, zatrpan kapljicama kiše koje još nisu pale, razgovaram sa sobom na jeziku koji ne postoji.5 st.
  34. 34Prosjak pred vratima nebeskimJedne ramazanske večeri dođe prosjak pred vrata nebeska.16 st.
  35. 35Voda i vatraJedne noći, dok sam šaptao njeno ime,9 st.
  36. 36Srce svijetaPutovao jesam, ali nisam daleko otišao, samo u srce svijeta.11 st.
  37. 37ĐurđevdanGrad nije imao ime. To nije bilo naselje u pravom smislu, više karavan. Tkan od šatora, konjskih uzda i mirisa putovanja. Romi koji su tu boravili vjerovali su da korijen pripada drveću, a ljudi nose dom u sebi.23 st.
  38. 38Voliš li me, pitala jeVoliš li me pitala je,13 st.
  39. 39Prst mrtvacaČini mi se da nisam pri zdravom razumu.8 st.
  40. 40OžiljakUšla je u bar kao da joj sve pripada. I šank, i alkohol, i moj zadnji pokušaj samopoštovanja.43 st.
  41. 41Ogledalo pravog uglaNa mom nebu postoji ogledalo koje čeka da bude pogledano iz pravog ugla.25 st.
  42. 42Lavirint riječiVrijeme stoji, čekajući nas da prođemo.9 st.
  43. 43Putnik na stazi smrtnikaJa sam putnik na stazi smrtnika, osljepljen tamnim zvijezdama. U mom srcu je dvorac. Uspomena na tebe. Treba mi tvoje tijelo koje me troši, gutljaj prljavštine s tvojih usana da gutam s osmijehom. Kada si tu, postajem pjesnik. Nema te i ostajem starac koji broji promašaje. Nisi svetica, samo žena koja zna koliko boli može stati u jedan dodir. Tvoje oči obećavaju nebo i pakao. Nisi stvorena za umirujuće riječi. Tvoja sjena i dalje vlada, ali ja ne znam vratiti vrijeme. Sada, uspaničeno, žudim da izgubim gorčinu odsutnosti. Ti si moj bijes. Vrisak dok padam u bezdan. Dokaz da još postojim. Nisi htjela da te volim kao dijete koje traži zaštitu, nego kao hrabar čovjek koji voli opasnost, nemilosrdno znajući da ćemo se uništiti.1 st.
  44. 44Ja sam zaljubljenJa sam zaljubljen10 st.
  45. 45Razgovor sam sa sobomDanima pričam sam sa sobom, jedini način da vodim inteligentan razgovor.15 st.
  46. 46Nemam gdje smjestiti misliNemam gdje smjestiti misli.3 st.
  47. 47Tiranija savjestiTiranija savjesti,8 st.
  48. 48Supermoć kukaviceJa sam kukavica. I slabić. To je moja supermoć. Ne trebam oprost niti razumijevanje. Znam dubinu svoje slabosti. Samo ona vidi kolika je strašna cijena hrabrosti.13 st.
  49. 49Kosmos u glaviJa sam stvorio sve oko sebe, u glavi. Kosmos i sve u njemu.10 st.
  50. 50Ja sam oprostGodinama živim bez ijednog ukora. Nisam ni kriv ni nevin. Jednostavno nevidljiv.26 st.
  51. 51Pišem samo za mrtveOd sada pišem samo za mrtve. Besmisleno je obraćati se živima. Ukrašavati rečenice za njih, slati poruke koje su ionako apsurdne.9 st.
  52. 52Vlastitu tamu nazivamo svjetlošćuJedan dječak pitao je svoju majku zašto svi mole u prazno i zašto se utorak pretvara da je nedjelja. Majka ga nije čula, jer je ventilator recitovao Hamleta na romskom jeziku, a u jednom kutu svemira žirafa prorok je ćutala šesnaest minuta – tišina na sniženju. A ja sam probudio svoju lijevu cipelu da je nahranim bananom, koja se uporno pretvarala da je hrčak, koristeći pseći lavež. Cipela je odbila jer se isključivo hranila snovima koji idu u rikverc. Znao sam, tajna svijeta leži u plavim grudima, a ljudi su skriveni u ormarima, dok utvara, anđeo i ja igramo šah. Utvara želi pobjedu, a anđeo da uzleti, a ja ne znam da se igram, pa mi je zanimljivo. Na kraju ili na početku sunce je eksplodiralo. U tom trenutku svi su oslijepili, duševito, a zvijezdama si morao dokazati da si poslao razglednicu u kojoj potvrđuješ da si osjetio glad. I tako sada vlastitu tamu nazivamo svjetlošću.1 st.
  53. 53Krojač lažiJa sam krojač laži. Kažu mi da sam lud, a samo posmatram normalne. Stojim ispred raskrsnice, gledajući semafor: crvenu za šutnju, žutu za poslušnost, zelenu za zaborav. Tražim boje osušenih cvjetova iz kojih miriše ljubav. Možda i jesam poremećen jer vjerujem da ono što mislim jeste istina.5 st.
  54. 54Da li me voliš?Da li me voliš?13 st.
  55. 55Vatra koja liječiZamisli vatru koja ne peče, nego liječi. Ona ne gori na ognjištima, niti je hrane drva, već pulsira u našim ciganskim grudima kao tajna, a ipak znamo da nije samo dar nego i teret. Gdje god da krenemo, svijet nas gleda sa nepovjerenjem. Njeni zelenoplavi plameni jezici ponekad izbijaju kroz osmijeh, kroz muziku violine koja pjeva kao da je svaki ton udah predaka, kroz priče što se šapuću dok prsti klize po dlanovima stranaca, otkrivajući im ono čega se najviše plaše.4 st.
  56. 56Bijeli prahNa stolu se rasipa bijeli prah, nije kokain nego smrskani oblak. Kada ga udahnem, ulazim u tuđe snove.8 st.
  57. 57Krvavi leptirTi nisi žena, ti si krvavi leptir što grize svjetlost.6 st.
  58. 58Bezdanu ne trebaju svjedociBezdanu ne trebaju svjedoci8 st.
  59. 59BoginjoBoginjo,19 st.
  60. 60SkitajućiSkitajući,12 st.
  61. 61Ego što vreba u tamiJa sam ego što vreba u tami,6 st.
  62. 62Propast skrivena u moćiJa sam propast skrivena u moći,2 st.
  63. 63Jeftine riječi u skupim odjelimaJeftine riječi u skupim odjelima,10 st.
  64. 64Kada bih znao da volimKada bih znao da volim,14 st.
  65. 65Ljubimo se u pjesmamaMi se samo ljubimo u pjesmama,5 st.
  66. 66Nećeš biti ničijaNećeš biti ničija nego svoja,2 st.
  67. 67Sjeme tugeNi u sjećanju tvom nisam te ljubio.11 st.
  68. 68Mrtvac kojeg ne prepoznaješMrtvac kojeg ne prepoznaješ5 st.
  69. 69OdjebiteOdjebite...1 st.
  70. 70Nije bitno šta pišemnije bitno sta pišem,13 st.
  71. 71Prema usamljenim otocimaPrema usamljenim otocima3 st.
  72. 72Vrijeme je da tumaraš golaVrijeme je da tumaraš gola,11 st.
  73. 73Nismo se našli u prisutnostiNismo se našli u prisutnosti,3 st.
  74. 74Sletjela si u meneSletjela si u mene6 st.
  75. 75Slomljeno prskozorjeSlomljeno prskozorje,11 st.
  76. 76Moja stvarnost u maštiTi si moja stvarnost u mašti.17 st.
  77. 77Ti si vrijemeTi si vrijeme14 st.
  78. 78Ego me pojeoTužan sam jer u svojim lažima ne vidim radost,18 st.
  79. 79Voli me kratko i neprimjetnoVoli me kratko i neprimjetno,2 st.
  80. 80Ima nas previšeI kada sam sam ima nas previše…12 st.
  81. 81Riječi kao perjeRiječi kao perje15 st.
  82. 82Život je lagano samoubistvoŽivot je lagano samoubistvo…12 st.
  83. 83Posvećujem sebiPosvećujem sebi1 st.
  84. 84Čekam metakČekam metak2 st.
  85. 85Uz buku rastrganih lanacaUz buku rastrganih lanaca,2 st.
  86. 86Zaboravio sam ljubavne riječiZaboravio sam ljubavne riječi,7 st.
  87. 87Niko mi ne može zabraniti da te volimNeka si mi zabranila tvoj pogled, neka si me protjerala iz tvojih riječi, ali mi ne možeš zabraniti da te volim. Ja, blijedi anđeo i đavo koji šapuće molitve, znam da ti nisi moja zakletva ni obećanje. Ti si moj pijani stih, moj bodež, moja odluka. Ni smrt, ni bog, ni ljudi ne mogu mi zabraniti da te volim. Ti si moj revolt.4 st.
  88. 88Istina i LažU mojoj sobi, punoj krivotvorenih snova, iz koje pokušavam pobjeći, okovan u lance strahova od samog sebe, sreli su se Istina i Laž moji stari prijatelji.14 st.
  89. 89U njenim očimaU njenim očima vidim ono što sam davno izgubio mladost, poštenje, početak. Moje iskustvo donosi umor. Njena nevinost, misli da moje riječi nešto vrijede, a ja sam prokockao svoju dušu. U meni je pamćenje svega što srce treba zaboraviti. Ja sam drvo pod čiju krošnju ne dopire svjetlost. Nisam prijatelj jer moje godine ne znaju za milost.1 st.