Pišem i hodam oštricom vlastite misli

Svaka moja riječ je sudar noža i mesa, oslobađanje i rana koja krvari. Za mene svijet ne postoji dok ga ne napišem, a i tada je lažan. Moje pjesme i priče počinju u noći koja nikada ne završava. Kada počnem pisati, papir urliče: Prestani pisati o sebi. Ja sam umoran od tvog ludila. Ti si samo jedna greška, tvoje riječi su krvave suze koje neprestano upijam. Nisi ni mrtav ni živ, samo trag tinte koji se razvlači kroz tamu. Ni on ne shvata da imam krila bez neba, da pjevam pjesme bez sluha. Stvaram anđele i demone, a ne znam zašto. Da li da žive? Ili da umru? Ili možda ima pravo. Ljudi vole ljubav, kišne noći, leptire. A ja? Volim gustu krv koja me guši. Negdje u tom gušenju čujem smijeh. Možda pripada meni. Možda papiru. Ili možda noći koja nikada ne prestaje.