11:12

Zenica, grad pod sivim nebom, živjela je u ritmu otkucaja prošlosti i snova koje niko nije smio glasno izgovoriti. Između starog Kamenog mosta i užurbanih ulica bio je Trg sa satom koji je srce tog ritma, tih, ali uporan, kao da je njegovu nepomičnost štitila sama vječnost. Sat, sa kazaljkama zaustavljenim točno u 11:11, bio je tih svjedok svih onih koji su prošli i onih koji su željeli ostati. Govore da je sat prestao kucati onog dana kada je neko poželio najveću moguću želju, onu koja se nije mogla ostvariti. Od tada, sat sluša samo one želje koje dolaze iz najdubljih kutaka srca, skrivene čak i od njihovih vlasnika. Kažu da, ako neko poželi nešto ispred sebe i zadrži duboko u sebi, želja će se ostvariti, ali tek onda kada osoba zaboravi da ju je poželjela. Jedne subotnje večeri, kada je dim iz željezare lebdio nisko, a grad mirisao na ćevape i kišu, mladić po imenu Jasko, sanjar i pjesnik koji nikada nije završio nijednu pjesmu, prolazio je trgom. Pogleda sat i, gotovo nesvjesno, poželi da konačno završi pjesmu o ljubavi koja ga je godinama progonila. Te večeri, kada je zaspao, usnio je neobičan san. Svjetla na mostu preko Bosne nisu samo treperila, već su plesala u ritmu koji je nalikovao tužnom zaboravljenom duhu. U daljini je vidio sebe kao starca u poderanom odijelu, kako sjedi na klupi u parku Kamberovića polja. Nije bio sam. Sjene djece bile su obasjane čudnom zelenom svjetlošću, a njihov smijeh zvučao je poput šuma rijeke. U rukama je držao knjigu, a na njenim koricama zlatnim slovima pisalo je: Pjesme za one koje se usuđuju sanjati. Sutradan se probudio odlučan. Po prvi put, Jasko je završio pjesmu. Bila je to pjesma o Emini, djevojci koju voli, koja je živjela u zaboravljenom selu okruženom močvarama, gdje su oblaci visili toliko nisko da ste ih mogli dotaći rukom. Njene oči bile su zelene poput prvog lista koji se probudi u proljeće. Njene su zjenice nosile priče. Ruke su joj mirisale na divlje cvijeće, a osmijeh joj je bio poput svitanja, koje obećava dan, iako ga još nema. Pisao je kao u transu, osjećajući da stihovi nisu samo riječi. Kada je završio pjesmu, ostavio ju je na stolu pored otvorenog prozora i zaspao, iscrpljen, ali spokojan. Te noći, Zenica je postala drugačija. Ljudi su se budili pričajući o čudesnim snovima: o poljima punim cvijeća koja nikada nisu vidjeli, o rijeci Bosni koja se presijavala zelenkastim sjajem. Na Kamberovića polju procvjetala je rijetka biljka koja je mirisala na proljeće, iako niko nije znao odakle potiče. Kad se Jasko probudio, pjesme više nije bilo. Kao da ju je ona odnijela.. Ali, osjetio je nešto čudno, njegove su ruke mirisale na nju, a u zraku je bilo rose, iako je zora već uveliko prošla. Bio je kao sjena drveća na sučanom trotoaru. Ljudi su kasnije pričali da se sat na trgu konačno pokrenuo. Njegove kazaljke, jednog jutra, mjerile su se sa 11:11 na 11:12. Bio je to mali pomak, ali dovoljan da Zenica počne sanjati nove snove, one koje će ovog puta ostvariti. Kada bi prošao pored sata, Jasko bi osjetio kako mu srce kuca malo drugačije, kao da svaki njegov otkucaj nosi stih. Znao je, duboko u sebi da su snovi poput pjesama, ne moraju da se zapišu kako bi trajali jer žive u svemu što dotaknu.