Moje ludilo

Zabačen i zagušljiv kutak, negdje na granici poznatog i nepoznatog svijeta. Soba je tijesna, zrak težak, a tišina gotovo opipljiva. Sjedim za stolom, u iznošenom kaputu, čaša na stolu. Dim cigarete se uvija, poput misli koje nikad ne pronađu svoj kraj. Preko puta mene niko, ali prisustvo lebdi u zraku. Ja: Čekaš nešto? Ili samo ubijaš vrijeme? Ja: (osmijeh koji nije stvaran) Ubiti vrijeme? Ne, prijatelju. Vrijeme ubija mene. Samo mu pravim društvo dok traje. Ja: Romantično. Ali priznaj, to nije istina. Sjediš ovdje jer se bojiš da ustaneš. Ja: A ti? Misliš da je ustajanje hrabrosti? Hodanje od jedne praznine do druge? Ja: Hodanje je bolje od stajanja. Ako ništa, barem vidiš šta je s druge strane. Ja: (naglo, tiše) Ali vidiš li stvarno? Ili samo zamišljaš? Ja: (naginjem se bliže, tiho) A šta ako je s druge strane samo još jedna soba? I još jedna čaša? Ja: Možda i jeste, ali kako znati dok ne otvoriš vrata? Ja: (smijeh, suh i bezbojan) Vrata su iluzija. Otvoriš ih i shvatiš da nikad nisi ni bio zatvoren. Samo si bio tu, s čašom koja čeka da se isprazni. Ja: Čaša nije bitna. Bitno je ono što je unutra. Ja: (pogledam dim koji se uvija) Ili ono što se iz nje gubi. Ja: (zastanem, pogledam u tekućinu) A šta ako je ono što je unutra prazno? Ja: (osmijeh koji me podsjeća na sve laži koje sam rekao samom sebi) Onda si ti taj koji treba da je napuni. Ja: Napuniti? Čime? Sjećanjima? Strahovima? Obećanjima koja nikad nisam održao? Čekanjem? (glasno), je li to život? Ja: (prstom prelazim preko ruba čaše) Čekanje ima svoj šarm. Kao pauza između dva udarca srca. Neka vrsta... bezvremenog prostora. Ja: (osmijehnem se i podignem obrvu) Bezvremen prostor? To zvuči kao smrt pod drugim imenom. Život nije u pauzama, prijatelju, nego skok. Ja: (zastanem) Skok... Gdje? U prazno? Ili prema nečemu što ionako nikad nećemo dohvatiti? Ja: To što nikad ne dohvatimo ne znači da ne treba pokušavati. Velika je razlika između onih koji stoje u mjestu i onih koji barem dosegnu rub. Ja: Pa zar rub nije samo još jedna granica koju smo izmislili da bismo se osjećali važni? Ja: Granica? Ne, rub je izazov. Granica je za one koji vjeruju u kraj. Ja vjerujem u beskrajne mogućnosti. Ja: (tiho se nasmijem) A šta ako beskrajne mogućnosti vode uvijek na isto mjesto? Kao krug. I onda opet... tišina. Ja: Tišina je tvoja zamka. Vidiš, tišina nije prijatelj. Tišina je sablast. Govori ti da je sve uzalud, dok te vuče u zaborav. Ja: A šta ako je sablast jedina istina? Tišina ne laže. Za razliku od tog tvog beskraja koji stalno nešto obećava, ali nikad ne daje. Ja: (naslonim se naprijed, oči mi sjaje) Tišina je negacija. Ona ništa ne gradi, ništa ne stvara. Samo uništava. Život, pravi život, je u vatri. U onoj varnici koja traje sekundu, ali zapali cijeli svijet. Ja: Varnica se ugasi. Pepela ima previše. Ja: Možda, ali plamen... plamen se pamti. Ja: (zurim u čašu) Pamćenje je najgora kazna. Ja: (ustanem, popravim kaput i tiho odlazim) Kazna ili poklon, izbor je tvoj. Ja biram plamen. Bolje izgoreti nego nestati u toj tvojoj tišini. Ja: Je*eno ćeš jednom doći ovamo. Svi dođu. (Soba ostaje prazna, zrak još uvijek zagušljiv, a tišina sada diše iza mene, teža nego ikad.)