Ogledalo

Bio jednom jedan čovjek koji je odlučio hodati unazad jer mu je prosjak šapnuo: Hodaj unazad i vidjet ćeš ono što drugi ne mogu. Nije vjerovao, ali znatiželja ga je nagrizala. Počeo je hodati unazad nespretno, spotičući se o kamenčiće, ali ubrzo mu postade prirodno kao disanje. Tada je počeo primjećivati. Kad bi hodao unazad kroz šumu, stabla su se povijala, šapućući tajnim jezikom vjetra. Kad bi prošao pored rijeke, voda je tekla uzvodno, otkrivajući skrivene odsjaje lica koja nisu bila njegova. Ljudi su ga ismijavali, ali kad bi ih pogledao preko ramena, vidio je sjenke njihovih neostvarenih snova kako plešu oko njih. Jedne noći, dok je hodao unazad, sapleo se o korijen drveta. Dok je ležao na zemlji, ugledao je zvijezde kroz krošnje. Kako čudno – pomisli, "da su zvijezde uvijek iznad nas, a mi stalno gledamo dole. Tad mu sine misao: možda mi ne hodamo kroz vrijeme, već vrijeme prolazi kroz nas. Kada je ustao, našao se u svijetu u kojem je sve bilo preokrenuto: dan je bio noć, rijeke su tekle ka nebu, a nebo šaptalo ljubavne pjesme. Upoznao je bića koja su ličila na nju – nikad zaboravljenu ljubav. Rekli su mu: Ti si ogledalo onoga što si ostavio za sobom. Vratio se u svoj svijet. Gdje god bi prošao, ljudi bi osjetili da se nešto u njima promijenilo. Jedan bi se sjetio djetinjstva, drugi zaboravljene ljubavi, treći svojih snova. Jednog dana, stao je i pogledao prema naprijed. Vidio je svijet ispred sebe, isti, ali ipak drugačiji. S osmijehom je zakoračio naprijed, ali sada nije bio običan čovjek. Sjena iza njega bila je ispunjena svjetlom, kao da je cijelo njegovo hodanje bilo priprema za susret s budućnošću. Ne odustajem – reče – ali sad znam. Unazad hodati znači voljeti prošlost, ali naprijed ići znači vjerovati u budućnost. Shvatio je da nije važno kamo ideš, već zašto.