Dodir

Na obali je sjedila Ona. Vjetar je nosio miris soli i mrtvih riba. Držala je školjku na dlanu, kao da je nešto važno, i puštala pijesak da curi kroz prste. Prislonila je školjku na uho, ali umjesto šuma mora, čula je vlastiti uzdah, tih, nehotice izvučen. Pogled joj je lutao po horizontu, kao da će tamo pronaći nešto što će je dodirnuti jače od vjetra. Dlanovima je prešla niz vrat, niz ključne kosti, pa do gola ramena, gdje joj je pijesak ostavljao tragove poput nečijih usana. Sunce se topilo u daljini, a svaka zraka bila je kao prst na njenoj koži, spora, ali neizbježna. Odložila je školjku na pijesak, pustila vjetar da joj raznese kosu, i nasmijala se tiho. Znala je: ljubav nije u onome što dođe, već u onome što čekamo. A čekanje je sve što ostaje kad ljubavi više nema. Ponekad je samo vlastiti dodir dovoljan da podsjetiš sebe koliko je tijelo još živo.