Pozorište

U centru Zenice je pozorište. Na ulazu natpis: Sve što vidite, možda nije. Jedne večeri kročio sam unutra. Hodnik ispunjen mirisom starog drveta, a svaki korak odjekuje je tišinom. Sala prazna, ali gotovo živa. Škripa poda pod nogama djeluje kao da neko nevidljiv hoda iza mene. Svjetlost se jedva probija kroz starinske lustere, stvarajući sjenke koje plešu po zidovima, dok su u kutovima tamni prostori izgledali kao da skrivaju tajne. Zavjese su se podigle, a svjetlo je otkrilo pozornicu ispunjenu nijemim glumcima bez lica. Prva scena: čovjek gradi kuću od zlata, samo da bi se oblaci srušili na nju. Zatim, dijete trči za leptirima, zaboravljajući put kući. Na kraju, pojavio se trgovac koji nudi komadiće svoga srca. Kada ih je prodao, pretvorili su se u prah, dok su zlatni novčići koje je dobio svjetlucali samo u njegovim rukama. Sve se završilo bez aplauze. Zavjese su se spustile, ali nisam mogao ustati. Shvatio sam: sve su to bile moje uloge. Pokušao sam vikati, ali riječi su mi se vraćale u usta. Htio sam zaurlati: Svako od nas piše svoju scenu, ali rijetko tko je razumije. Naš život je pozornica, a istina je uvijek u publici. Kada sam napokon uspio ustati i izaći iz BNP Zenica, natpis na ulazu više nije bio isti. Pisalo je: Sve što vidite, jeste. Pitanje je samo, što ćete ostaviti za sobom?