Puk’o mi je film

Nije se film samo prekinuo. Pukao je. Kao staklo. Gledam krhotine i vidim sebe onoga koji zna cijenu svemu, ali ne i vrijednost. Vidim zidove koje sam noktima grebao, zidove iz kojih ne mogu pobjeći. Oni su tamnica i moja sramota. Ja nisam ja. Samo igram lik koji glumi sebe. Publika je otišla. Pozornica se srušila. Ostala je samo praznina, ona koja guta sve što mislim da jesam. Sve je isto. Pokušavam zvučati kao mudrost, a u stvarnosti sam prazan prostor između kadrova, trenutak između uzdaha i izdaha. Pukao mi je film, ali nije pukao svijet. Svijet je ostao, u svojoj lijepoj nesavršenosti.