Čežnja

Kamelija je voljela pjesnika kojeg nikada nije upoznala. Živjela je u malom gradu, u kući boja: crvena koja je mirisala na poljupce, zelena koja je šaptala uspomene na djetinjstvo, plava koja se uvijek smijala i zlatna koja je svjetlucala samo kada ju je gledala dobra osoba. Kamelija je bila prelijepa. Imala je smeđu, kratku kosu i uvijek je izgledala kao da ju je vjetar tek dodirnuo. Njen vrat bio je kao oblina rijeke. Nosila je haljine pripijene uz tijelo, uvijek golih ramena, sa kožom bijelom kao netaknuto platno koje čeka da oživi pod rukom umjetnika. Hodala je bosa po kući, a njeni koraci bili su melodija. Vjerovala je da je svijet od onoga što vidimo, onoga što osjećamo i onoga što nikada nećemo razumjeti. Znala je da je ljepota samo igra svjetla i tame. Razmišljala je o pjesnikovim stihovima koji su se širili njenim mislima kao talasi u mirnoj vodi i tada bi uzela četkicu i naslikala trenutak u kojem se ona i pjesnik grle negdje između stvarnog i nemogućeg. Stvarala je umjetnost, najljepši izraz ljudske čežnje.