Ožiljak

Ušla je u bar kao da joj sve pripada. I šank, i alkohol, i moj zadnji pokušaj samopoštovanja. Imala je hod vrtloga i pogled žene koja je davno molila, ali joj niko nije odgovorio. Sjela je do mene. Naručila piće koje ima više slova nego duhovnosti u ovom gradu. Nasmijala se konobaru s tugom žene koja zna da svijet ne funkcioniše. Samo prolazi. Znala je da sam već odustao. Od ljubavi, od priče, od pokušaja da ikome objasnim zašto pijem rano i spavam kasno. Neispavan, radije bih bio kući s praznom flašom i džointom, čitajući neku glupost uz ubitačni bluz. Ali nisam. Pitao sam je čime se bavi, više iz dosade nego iz radoznalosti. Gubim vrijeme - rekla je – A ti? Pokušavam – odgovorio sam. Nasmijala se. Iskreno. Kao da me prepoznala. I pričali smo. O ljubavi koja spaljuje ego. O tome kako seks ponekad zamjenjuje pokoru. Dim od cigarete dizao se kao jutarnja molitva u kafani punoj izgubljenih proroka. Otišli smo kod nje. Goli zidovi, nigdje ogledala. Samo dušek, nekoliko knjiga koje niko nije pročitao i miris. Nije bila siromašna, bila je svjesna koliko joj malo treba. Vodili smo ljubav. Bez riječi. Bez laži. Bez budućnosti. Nećemo biti spašeni, ali znaćemo da smo živi. Kao da smo htjeli dokazati da tijelo ne pripada nikome. Sjeća se svega što je nekada bilo duša. Povremeno me pogledala kao da provjerava da li još dišem. Jesam. Ljubili smo se jezikom koji zna tajne, rukama koje ne traže nego uzimaju. Kroz kožu, kroz dodir, kroz izdah. Bez obećanja. Bez sigurnosti. Bio je to obred. Posljednja noć starog ja. Bila je ožiljak koji traži prepoznavanje kroz umjetnost. Nakon svega, zapalila je cigaretu. A u meni je raslo nestajanje želje da budem neko. Samo da budemo. I dok sam oblačio košulju, rekao sam: Znaš da ću te zaboraviti. Rekla je: Znam. Ali tvoja srce neće. Otišao sam. Kao čovjek koji je preživio nešto za šta ni ime ne postoji.