Ogledalo pravog ugla

Na mom nebu postoji ogledalo koje čeka da bude pogledano iz pravog ugla. U tom trenutku sve se raspada i ponovo sastavlja. Bitno je samo ko gleda. Ako ga razbijem, svijet će se prepoloviti. Ja sam pjesnik, ili prolazna misao koja sanja stvarnost. Živim u svemiru koji ide unazad. Probao sam stvoriti formulu za beskonačnost koristeći snove djeteta koje nikada nije rođeno. Djelimično sam uspio. Sada to dijete šeta kroz moje misli, gleda kroz moje oči i kaže: Ja sam tvoj dokaz. Ali ti si laž. Zapitaš li se, ako te sanja nešto što nikada nije postojalo, ko si ti onda? Nemoguće. Ili savršeno moguće, ako zaboraviš. Ti si verzija mene koja je izabrala zaborav. I onda, noću, čujem svjetlost kako kuca po ladici. Ne smijem je otvoriti. U njoj, fotografija na kojoj me nema. Ali svaki put kad je pogledam, osjećam nostalgiju za sobom. Možda vi živite u ogledalu koje čeka pravi ugao, i niko se još nije usudio da ga zaista pogleda.