Prst mrtvaca

Čini mi se da nisam pri zdravom razumu. Sjećam se kada sam je prvi put ugledao. Možda sam je oduvijek i poznavao. Ležala je nijemo, a ipak prisutno. Njeno postojanje bila je riječ bez jezika, poruka u šutnji, čisto biće kao sjeme koje nije znalo sebe. Nalik prstu mrtvaca, gola i bez pokreta, nije pripadala ni tijelu ni duhu. Oko nje je bio prostor što razdire bistvovanje i ništavilo, a ja sam se borio sa onim što jesam i onim što moram postati. U toj napetosti, ne u svjetlu nego u sumraku, zapitah se: Jesam li ono što je bilo? Ili sam ono što se neizbježno mora dogoditi? Čovjek sa ruba, uplašen, zaljubljen, nepoznat samome sebi. Jer ljubav počinje tamo gdje prestaje sigurnost. Hranim je toplinom svoga daha, riječima, dlanovima. Moja potreba joj daje oblik, u pukotini svijesti gdje ne znam jesam li čovjek ili misao. Znam, to nije nježnost, nego strast. Neću da budem biće, hoću biti ono što dolazi poslije. Bila je živa, a ipak nije disala. Razumio sam je. Ona nije govorila. Bila je govor. Naša ljubav nije komunikacija, ona je prisutnost koja razara tiho, polako, detaljno, kroz čekanje. Ja ne želim da mi pripada. Želim da me nadraste. Kada je vjetar sruši, da uzmem njen jedan plod i zakopam ga dublje. Nije moja, ali je jedino što me ikada stvarno dotaklo. Ponavljanje bez smjera, vjerovanje u ono što ne mogu shvatiti. Pokušavam otići. Tlo mi ne da. Mokro, vlažno, živo, kao da zna. Kao da čeka sa mnom. Možda nisam putnik. Možda sam zemlja koja čeka da neko pusti korijen u mene.