Vatra koja liječi

Zamisli vatru koja ne peče, nego liječi. Ona ne gori na ognjištima, niti je hrane drva, već pulsira u našim ciganskim grudima kao tajna, a ipak znamo da nije samo dar nego i teret. Gdje god da krenemo, svijet nas gleda sa nepovjerenjem. Njeni zelenoplavi plameni jezici ponekad izbijaju kroz osmijeh, kroz muziku violine koja pjeva kao da je svaki ton udah predaka, kroz priče što se šapuću dok prsti klize po dlanovima stranaca, otkrivajući im ono čega se najviše plaše. Vatra jeste sloboda, iako je besmislena u očima drugih. Sakrivamo je u poroke koji mirišu na vino i dim, u smijeh što prkosi suzama, u ljubav prema prirodi, prema ženama. Nema smisla ako je pokazujemo onima koji je ne razumiju. Ipak, ona nam daje razlog da hodamo dalje, iako znamo da smisao možda i ne postoji. Iznad svakog Cigana, nevidljiva za svijet, leti ptica. Njena krila su satkana od tamnog ogledala koje nikada ne laže. Ona je naš svjedok. Kada zapjeva, to nije pjesma spasa, nego podsjetnik da ćemo svi nestati. Kada neko od nas izdahne, ona tiho javi vodi i nebu. Tada njena pjesma štiti dušu od pogleda onih prokletih. I duša putuje, ne gore niti dole, već kroz beskrajne pejzaže, jer ciganska duša luta sve dok ne pronađe svoje mjesto u vječnosti, mjesto gdje vatra nikada ne mora biti skrivena.