Ruke

U zemlji bez sjenki, svi su znali gdje im je mjesto. Putevi su postojali, ali raskrsnice ne. Kuće su imale zidove, ali ne i izlaze. Ljudi su se rađali i umirali sa knjigom oko vrata u kojoj su bili ispisani zakoni. Lica su im bila teška od pravila. Za kralja i njegove ulizice zakoni nisu važili. Oni su oko vrata su nosili ključeve. Kada bi siromah ukrao parče hljeba, sudije bi rekle: Zakon je jasan. Kada bi kralj oteo zemlju, rekli bi: Kralj ne može ukrasti ono što mu već pripada. Jedne noći, na zidu glavnog trga osvanula je rečenica: Ako zakon ne važi za kralja, onda nije zakon, već lanac! Niko nije znao ko je autor. Možda pijani pjesnik. Možda duh prošlosti. Možda neka djevojka koja je previše razmišljala. Ljudi su čitali, ali su žurno nastavljali dalje. Vlast je odmah naredila da se sruše svi zidovi u gradu. Ostale su samo ceste. Na trgu su svakodnevno održavane upute o poslušnosti. A onda se dogodilo nešto nezamislivo. Usred skupa, prelijepa mlada osoba podigla je ruke i glasno upitala: Gdje sam? Onda je polako skinula knjigu sa vrata i pustila je da padne na zemlju. Masa joj je šaputala : Ne pitaj. Prije nego bude kasno. Kasno je odavno – odgovorila je. Tada se ispod njenih nogu pojavila linija tame. Prva sjenka. Stražari su odmah potrčali i odvukli je u nepoznatom pravcu. Narod se razbježao. Ali sutradan, deset ljudi je hodalo trgom sa sjenkama. Trećeg dana, stotinu. Četvrtog, hiljade. Na trgu su se ljudi pitali: Gdje je ona? Stražari su pročitali proglas vlasti: Kad je prvi put rekla da vlast nije sveta, zatvorili smo je. Kad je drugi put rekla da kralj nije nepogrešiv, okovali smo je. Kad je treći put rekla da narod nije roblje, osudili smo je na smrt. Tada su svi podigli ruke. Tada su svi odbacili knjige. Tada su sjenke postale normalne za sve. Te noći sistem je pao pod težinom istine.