Prašina

Sinoć sam razgovarao s vječnošću: s knjigama, Bogom i zrncem prašine. Bile su to riječi koje nisu postojale. Knjige su govorile o velikim istinama, revolucionarnim idejama i zaboravljenim kraljevstvima. Govorile su i o ljubavi. A ja sam pitao: Bože, jesi li tu? Zašto šutiš? Ljudi pate. Ratovi ne staju. Ljubav umire prije nego što procvjeta. Zašto dopuštaš sve to? Ti si Bog – začuo se glas u sobi. Udahnuo sam duboko govoreći: Ja nisam svemoćan, stvaram kako ne bih nestao. Upitah: Može li Bog nestati? Može, ako prestane da se pita ko je. Pravda odavno kasni – rekao sam – a tvoja šutnja je najokrutniji odgovor. U sobi je odzvonilo: A šta ako je to jedini način da zaista slušaš? Zrno prašine se nasmijalo i kazalo: Ja sam bio tu prije vas i ostaću poslije vas. Jer poslije svega ostaje samo prašina.