Moja istina

Svaki grad ima svog ludaka. Naša kasaba ima J. Nosi šešir, uvijek neuredne kose, pokvarenih zuba. Odjeća mu je izlizana. On ima ništa i svoju priču koju je nazvao „Moja istina“. Svi traže istinu, a niko ne vidi kada im stoji ispred nosa – govori dok sjedi na svom kamenu pored trga. Kažu da je nekad bio normalan, da je imao ženu koja je mirisala na ljepotu i ćerke koje su se smijale kao jasmin u polju. Kažu da je previše čitao knjige i promatrao ljude, šta rade, i poludio od toga. Spalio je sve što je imao na lomači i ostao sam u svojim mislima. Krenuo je putem bez povratka. Ljudi su mu se smijali i zapitkivali podrugljivo: J, šta je tvoja istina? Nasmijao bi se sa osmijehom koji je slomio nešto u njemu. Moja istina je apsurdna. Sve što misliš da jesi, to je samo kostur. Sjedimo sami u sobi, čekajući da nešto progovori, i ništa ne progovara. To je to. Jednog dana, J je nestao. Ostao je samo šešir na kamenu. Ljudi su nastavili prolaziti pored tog kamena. Možda je to njegova istina, ili je istina nagluplja laž koju ponavljamo sebi.