Torba

J je bio pisac, ali ispod prosjeka. Život mu nije dopuštao luksuz da se bavi samo pisanjem. Njegove pjesme i priče nisu nalazile puta do publike, a dani su prolazili u tami. Bilo je to obično jutro na deponiji, mjesto gdje je J dolazio kako bi tražio sirovine za preživljavanje. Zamišljao je da je to samo privremeno, da će jednog dana, sit i poštovan, sjediti za stolom i pisati o svijetu koji nije mogao dotaći. Dok je prevrtao smeće, našao je torbu. Stara, kožna, zgužvana. Čekala je njega. Polako je otvorio, s nadom da će u njoj pronaći nešto vrijedno. Unutra su bile naočare sa žutim staklima, sat bez kazaljki i nekoliko pisama. Na prvi pogled, sve bezvrijedno, ali J je imao svoj način da u svakom predmetu vidi više nego što je očito. Odnio je kući sa stvarima unutar nje. Stavio je žute naočare na nos. Neočekivano, pred njim su se pojavili trenuci, dijelovi života drugih ljudi. Vidio je zaljubljenu damu koja ga gleda sa stranice jednog od pisama. Snažna, ali tužna, kao da nosi isti bol koji je on skrivao. Pomislio je kako svi ti trenuci nisu samo prošli događaji, već dijelovi neke veće cjeline. Vidi što se dogodilo u njegovoj prošlosti kroz oči drugih. Dok nosi te naočare, gubi osjećaj da je samo jedan čovjek suočen sa vlastitom sudbinom. Svi ti drugi životi, svi ti predmeti su povezani s njim. Pomisli, život nije samo jedan. On je zbir mnogih, vezan za nečije snove, njihove greške i uspjehe, jer je sve jedno. Pitanje nije što je stvarno, nego što on želi da bude. Uzeo je papir i olovku. Iako su mu ruke prljave, misli su jasne. Riječi nisu samo njegove. One su preživjele, i sve one koje će doći. Svi životi postali su dio njega. Pisao je za sve njih, za svakog koga je upoznao u životu. Počeo je rečenicama: Ne daj da te prošlost porazi, ne daj da te budućnost zadrži u svojoj iluziji. Život nije zbir onoga što je bilo, niti sjenka onoga što će doći. Život je ovaj tren.