Ja sam oprost

Godinama živim bez ijednog ukora. Nisam ni kriv ni nevin. Jednostavno nevidljiv. Nedostaje mi kazna, da me trgne iz vlastite nemoći. Kazna, jer su mi ruke krvave od vlastite krvi. Postao sam cvileća utvara. Jednostavno sam shvatio da je rizik neisplativ. Umjetnost. Ljubav. Sve je to nepraktično. Uvjeren sam: ako je srce zatrpano osjećanjima, stvara nered, čemu onda sve to? Ljubav, lažna moralna erekcija koja se dobro prodaje u literaturi, u pjesmama, romansama i tragedijama. Pitam se: jesam li ja parazit, iluzija, krivac ili žrtva, kreacija patetike? Ne, ne. Ja sam oprost, glupa svetinja koju je čovjek izmislio. U oprostu najviše uživaju oni koji ga daju sami sebi kao milost, i tako se uzvise. On sebe glumi. Kada kažeš "opraštam ti", to je zločin. A o zločinu se šuti. Kada te pitaju "jesi li oprostio?", ne pitaju "da li mrziš?". To je obavezno. Oprost je izmišljen jer ne želimo da priznamo da smo životinje. Šta on mijenja? Ništa. Smrad ostaje isti. Kriv sam jer zakopavam svoje grijehe. Kriv sam jer kada izgovorim laž ništa ne osjetim. Moje zlo treba pravdu. Zamara me nelagoda savjesti. Glupost je što pišem ljubavne pjesme u svijetu koji se srami istine. Ja sam oprost. Zato me svi izbjegavaju. Kao smrt koja ne oprašta životu.