Muzej izgubljenih stvari

U mom gradu postoji nevidljiva zgrada. Nalazi se između današnjeg i jučerašnjeg dana, a vrata se otvaraju samo kada tražimo ono što sami ne možemo pronaći. Kada sam ušao, zrak je mirisao na kišu koja nikada nije pala. Na prvom zidu slika djevojke koja me naučila voljeti, ali ne i kako ne voljeti. Na drugom, moje lice s osmijehom bez briga, s očima koje vide boje, vrijeme kada nisam znao za tamne sjene iza sreće. Kraj mene se, tiho kao da je oduvijek bila tu, pojavi žena u haljini istkanoj od stranica starih knjiga. Šta je ovo mjesto? – upitao sam je. Sve što izgubimo, završava ovdje – reče. Ako nešto zaista želiš nazad, možeš vratiti, ali moraš nešto ostaviti zauzvrat. Muzej ne trpi prazne zidove. Ostavio sam svoje sumnje i strah od samoće. Neću reći šta sam uzeo jer neke stvari pripadaju samo meni. Kada sam izašao, svijet je izgledao drugačije. Ili možda ja.