Drago vrijeme

Pišem ti s ivice dana, tamo gdje sunce odlazi odmarati, a noć još ne zna šta bi sa sobom. Nemoj ovo shvatiti kao molbu jer ti ne znaš stati. Htio bih te pitati: Jesi li umorno od svih naših koraka koji se u tebi zapliću? Imaš li i ti mjesta koja preskočiš, poput neizgovorenih riječi, njoj. Kad si me prvi put odvelo za ruku kroz djetinjstvo, nisam znao da ćeš mi uzeti više nego što ćeš dati. Još uvijek tražim ukradene sate, one koje si odbacilo iza nekog zaboravljenog ugla. Kažu, liječiš sve rane, ali, zaboravljaju dodati, ostavljaš i ožiljke. Jesi li svjesno koliko te pjesnika mrzi i voli istovremeno? Sanjao sam jednom stalo si, napravilo izuzetak za mene, pustilo me da pogledam zalazak. Dok se nebo bojilo narančastim kao stidno, ja sam je ljubio. Onako kako se ljubi kada vjeruješ da vrijeme ne postoji i da ništa nikada neće proći. Ali ti si, naravno, prošlo, ostavilo me u mraku, kao i uvijek. Ne želim da mi odgovoriš. Samo nastavi hodati, tišina ti bolje pristaje nego riječi. Tvoj prolazni posmatrač…