Razgovor sam sa sobom

Danima pričam sam sa sobom, jedini način da vodim inteligentan razgovor. Pitam se zašto postojim s ugrađenim datumom isteka i pretjeranim osjećajem važnosti. Maštanja su mi postala beskorisna, nametljiva. Nekada sam bio cinični sanjar, a sada moram biti budan u ovom snu koji zovu život. Život nije loš, samo što u njemu sve smrdi. Obučem majicu koju sam našao pored kreveta i idem u igru u kojoj ne znam pravila, ali znam da gubim. Gledam kako svi trče za karijerom, slavom, novcem, nečim što će ih učiniti važnima. Onda kažu kako su naučili mnogo, kako imaju iskustvo. Govore mi kako trebam pozitivno razmišljati, eto samo to, i odmah će početi curi sreća. Ja, pušim, pijem i pišem, jer sam idiot koji trezan vidi koliko ih je ponos opio. Inspiracija je zatvor u sopstvenoj koži. Gadim se tijela, ma iskočio bih iz njega. Ta nada produžava patnju. Ljudi, ja sam razočaran što mi nije još gore, da opravdam razgovor s đavolom o otplati duše. Imam samo ljubav koja me vuče ka dnu, a ja joj još uvijek pišem pjesme praznih džepova.