Ključ

Na vrhu planine, gdje magla grli nebo, Azra šeta uobičajenom stazom. Bila je poznata kao čudakinja – žena koja je tvrdila da posjeduje ključ za slobodu. Te večeri, dok je prolazila pokraj litice, ugleda mladića kako sjedi na rubu stijene. Pogrbljen, ruku spuštenih pored tijela, očiju praznih poput bezdana. Tiho mu se obrati, pazeći da ga ne uplaši: Šta radiš ovdje, momče? Ništa – odgovori bezvoljno, ne podižući pogled. Došao sam da se oslobodim. Od svega. Od sebe. Azra priđe bliže, a na mjesečini zasjaše njene zelene oči. Sjela je pored njega – dovoljno blizu da osjeti njegov bol, ali dovoljno daleko da mu ne smeta. Reći ćeš mi da život ima smisla? – upitao je sarkastično. Da vrijedi boriti se? Neću – odgovorila je mirno. Ali vidim, tražiš apsolutnu slobodu. A ja imam ključ za nju. Daću ti ga. Pokušaj otključati ono što treba, jer, kako kažeš, nemaš šta izgubiti ako si na rubu. Iz torbe je izvadila mali drveni ključ jednostavan, s ugraviranim simbolom ptice na vrhu. Mladić ga je sumnjičavo uzeo, a na njegovom se licu pojavila mješavina posmijeha i nade. Gdje su vrata? – upitao je. Moraš ih sam pronaći – odgovorila je uz blagi osmijeh. A dok tražiš, možda ćeš prestati razmišljati o lošim stvarima. Bez riječi, ustao je i otišao, odlučivši da se još malo zadrži na ovom svijetu. Dane je provodio lutajući gradovima. Ponekad bi pronašao vrata koja su mu izgledala kao da kriju slobodu iza sebe, ali ključ nije otključavao nijedna. Na kraju, iscrpljen i umoran, vrati se na rub stijene. Tamo je stajala Azra, kao da ga je cijelo vrijeme čekala. Prišao joj je, podigao ključ i prizvukom pobjednika rekao: Ovo je samo besmisleni komad drveta. Nema vrata slobode. Azra je zakoračila prema njemu, položila ruku na njegovo srce i tiho rekla: Sloboda je ovdje. Nisu je zaključali drugi. Nije iza brava, zidova ili vrata. Ona nije izvan tebe. Mladić je ostao zatečen, osjećajući kako se nešto u njemu mijenja. Misli su mu postale lakše, a dah slobodniji. Shvatio je, gotovo neprimjetno, istinu: Sloboda... to sam ja.