Vlastitu tamu nazivamo svjetlošću

Jedan dječak pitao je svoju majku zašto svi mole u prazno i zašto se utorak pretvara da je nedjelja. Majka ga nije čula, jer je ventilator recitovao Hamleta na romskom jeziku, a u jednom kutu svemira žirafa prorok je ćutala šesnaest minuta – tišina na sniženju. A ja sam probudio svoju lijevu cipelu da je nahranim bananom, koja se uporno pretvarala da je hrčak, koristeći pseći lavež. Cipela je odbila jer se isključivo hranila snovima koji idu u rikverc. Znao sam, tajna svijeta leži u plavim grudima, a ljudi su skriveni u ormarima, dok utvara, anđeo i ja igramo šah. Utvara želi pobjedu, a anđeo da uzleti, a ja ne znam da se igram, pa mi je zanimljivo. Na kraju ili na početku sunce je eksplodiralo. U tom trenutku svi su oslijepili, duševito, a zvijezdama si morao dokazati da si poslao razglednicu u kojoj potvrđuješ da si osjetio glad. I tako sada vlastitu tamu nazivamo svjetlošću.