Grad Sreće i Grad Tuge

U našem svijetu postoje dvije vrste ljudi, oni koji jedu i oni koji su gladni. Prvima oči nikada nisu site, njihove raskošne svijeće gore i tope voskom od tuđeg znoja. Drugi prave pogače koje nikada neće probati, grade palate u kojima nikada neće spavati. Oni su posluženje pohlepnima, gozba na kojoj ego sjedi na čelu stola. I postoje dva grada, Grad Sreće i Grad Tuge. Na kapiji Grada Sreće ne stoji ni čovjek ni zvijer, već biće sa preširokim osmijehom, onim koji zna ono što drugi ne vide. Svakog došljaka pita: Za koga želiš sreću? Ako odgovori da traži za sebe, kapija se otvara. Unutra je vječno proljeće, želje se ispunjavaju, smijeh je jedini jezik, ulice su popločane plesom. Bol i suze ne postoje, ljubav ne drhti na ivici usana. Samo iskreni shvate da bez gubitka nema smisla, da bez čežnje ljubav postaje samo navika. Na kapiji Grada Tuge nema stražara. Vrata su širom otvorena, ali rijetki imaju hrabrosti da uđu. Unutra ljudi vole sa bolom u kostima jer svaki trenutak je dar. Svi gube i pate, suze teku potocima koji nisu bijeg nego suočavanje. Tamo je bol učitelj, smijeh je rijedak, teško stečen iskrenošću. Tamo je i poezija. Poezija koja zna, da ništa...