Zlatni papagaj

U trošnoj sobi sjedi papagaj u kavezu. Pohabanog je perja. Gleda u svijet kroz prljavo staklo previše blizu da bi se shvatio, dovoljno daleko da probudi žudnju. S njim čami pjesnik i izgužvani papiri. Oni su zarobljenici velikog ogledala svog života. Papagaj znao reći samo jednu rečenicu koju ga je davno naučio pjesnik: Pusti me na slobodu. Danima i godinama ponavlja iste riječi. Pjesnik ga ne pušta jer se boji da će kavez ostati prazan. Jedne večeri, na posljednjem komadu papira, pjesnik napisa samo tri riječi: Pusti me vani! Pogleda papagaja s gorčinom koja nastaje iz ljubavi i praznine. Zatim otvorio kavez. Papagaj je stajao na rubu, gledao u tamu otvorenog prozora, pa u pjesnika. Onda tiho raširi krila i nestade u noći. Pjesnik osta sam. Oslobođen samog sebe u vječnom snu.