Odsjaj u ogledalu

Odsjaj očiju, žedne ruke, zaboravljeni dio maske… Pogledaj u mrak, u nas sa zadržanim dahom, zgrčenim u znoju usamljenosti! Ne pamtim himne, ne razumijem zastave. Granice su potkopane poklonima, smrću oklopnika prijestolja. Heroji su gadovi koji se hrane egom, trofeji ne idu dosljednima. Dok ga ljubiš, pripremam koplje posječeno u sjetnoj šumi mog ludila i nemoći. Ubio sam sebe voleći tebe. Ubit ću tebe jer volim sebe. Iznenada…. svirepo upadam u tvoje snove, umireš kao i ja… Izgubio sam se teturajući kroz vrijeme, pun ožiljaka izlivenih odbjeglom taštinom. U ropstvu izgnani, na liticama zaborava uništeni, dani padaju pred beskonačno ofucanim noćima…. Bio sam s đavolom, šapnuo mi je istinu: “I ja sam anđeo; stani pred ogledalo i vidjet ćes me ponovo.” Upijena ljubav se spotakla o zavjesu tuge i sada se sveti panikom u skloništu života nježno slivajući u dubinu uma prokletstvo postojanja.