Smrt u našem gradu

Smrt je u našem gradu. Donijela je tajnu tame, radost zaborava, grubost spoznaje, suočenje sa istinom, Ponire nade u uskrsnuće gaseći vrisak pohlepe, bezvrijednost trajanja isplepetenu bogastvom i laž zapletenu u trulež moći …. Radujem se jer me nećeš zaboraviti. Ogrni me kradom, ponijet ću sa sobom grijehe u tišinu svjetlosti i spoznaju da treba životom koračati i kada izgubimo sjenku jer to je vrtlog ljepote neponovljiv. Ne plačimo za mrtvima, radujmo se novom životu, ne spotičimo ga. Gluho je doba iznjedrilo pobjesnjele strune, duše rođene iz patnje, točkove čula na stazama svjesnog preopterećenje neprepoznavanja sebe, pauzu izmedu ljubavi i ravnodušnosti… Šarerene maske bez lica osvajaju nacrtano vrijeme, bistroća uma u kapljicama baca miris šutnje u gluho doba… Slomljeni vapaj zagušen lažlju vrijeđa blijedu crvenu liniju trenutka sreće. U mene se slivaju i zaključavaju riječi o ljubavi, a propadam i gorim razbijen u ludilu…