Omča ludila

U plamenu je odron užitaka, dogorjeli anđeli traže rupu u samoći, uvehli pokloni čekaju da ih otvorim… u njima su omče ludila. Ti ne slutiš da sam ukrotio ono čega nema, da šutnja oplakuje riječi, da u izgužvanoj podsvijesti junaci strahuju od smrti, da kapi sreće u moru gluposti ustvari truju istinu, i da nas nemoć sjećanja zavrće u krug… Rađamo se bezbroj puta, ali umiremo samo jednom. Slobodo, uzmi me, ne mogu više da susprežem omču svog ludila.