Putujuća ludnica

Salonski demagozi uvehlih parola i promašene logike srljaju na čelo nasih života dok cvokoćemo od topline tepanja i stalne njihove težnje da oborimo vlastite štitove, a uhvatimo se ni za što. Okačili su lente bez osobnosti slažući zlatnike od vrelina znoja slijepaca. Putujuća ludnica na rubu znanosti… Kocka, kocka, kockica… sa čoha zvuk kuglica, promašenih brojeva. Stopiramo sreću na cesti ka paklu u posmrtnom odijelu dok gromovi udaraju u putujuću ludnicu na rubu znanosti. Dok kist svira partiture izvajane u sjeti, pucam u tvoja prsa i ostavljam samurajski metak za kraj puta. Pred zoru me izdaje tama na obzorju… još jedan dan djevičanski duhovi zovu na grijeh. Na obali napušteni skeleti sa parolama iza kojih stoje mržnja, sujeta, vlast. Djeca defiliraju ponosno s mačetama, a mi se krijemo iza barikada pogaženog ponosa. Bojiš li se smrti? Udahni i uvehni u strahu, ili se pobuni i budi odsjaj neproživljenih seansi slobode. Ko si… Kočije pune smrti, maske tišine, priznanja negativnosti, njegovanje dosljednosti jačine praštanja pouzdanje u živuće bogove… Pogled u kolijevku u kraj vidokruga preliven je, sjetom obilježenim, mirisom…. Pameću siromašni, otopljeni beskrajnom buke šutnje na zidovina sjećaju se prevara uz ode prosjeku učmalosti. Sretajući gluposti u prolazu života, gubimo darove osmijeha…. Muk skitnica dok tirani laju uspavanku za narod… Pakao je raj.